Čudan je to osjećaj kad te netko prepozna na ulici. Ni sama ne znam kako bih se ponašala.
Za sebe uvijek kažem da sam obična cura iz susjedstva. Koja ima psa. Čak i za njega volim reći da je slobodno biće, samo što ga taj čip u vratu zakonski svrstava pod moju imovinu.
Zapravo ja sam tipična djevojka sa sela. Iz malog sela kraj malog grada kraj nešto većeg grada. Cijelu svoju maloljetnost sam provela tamo. A kako su lokalni busevi vozili do malog grada samo ujutro i u podne, i iz njega u podne i navečer, mnogo toga sam kao dijete morala propustiti.
Običan odlazak u kino je bio strateški vrlo zahtjevan cjelodnevni izlet.
Stoga sam se više manje skrivala u svijetu knjiga ili se smucala bicikom po okolnim putevima i šumama.
Jednog dana, išla sam se smucati biciklom i bome se odsmucala preko mosta. Sletila sam preko tog divnog starog kamenog mosta spuštajući se od jednako tako divnog starog dvorca.
Tada sam naučila neke životno važne lekcije.
Prva. Budući da sam uz sve modrice, šavove i potres mozga, slomila jedino nos, naučila sam da nije dobro gurati svoj nos baš svuda, pogotovo ne tamo di mu nije mjesto.
Druga. Cijela ta filozofija spuštanja biciklom nizbrdo mi je postala puno jasnija i shvatila sam važnost dobrih kočnica. Od toga dana, makar mi ništa na biciklu nije dobro - kočnice su uvijek dobre! Plus, apsolutni sam rekorder u najsporijem kretanju biciklom nizbrdom. Nema tko me ne prestigne!
Nakon ulaska u punoljetnost i dolazak u Zagreb na faks, odbacila sam bicikliranje po brdima i otkrila touring biciklizam, planinarenje i trekkinge - orijentacijske utrke po planinama. Počela sam voziti duže ture, biti na cesti na biciklu po par dana, tjedna, spavati u šatoru, na plaži.. Otkrila sam slobodu kad navečer samo legneš pod zvijezdano nebo, a ujutro te probude prve zrake sunca. Još ako se nalaziš kraj mora pa gledaš izlazak sunca i njegov odraz u vodi.. Uff!
Planinarenje je postalo moj način života. Preko tjedna na poslu, vikendom bijeg u planine. Hrvatske, slovenske, austrijske, bosanske, di god, samo da sam vani, u prirodi, na zraku, u nepoznatom, a prelijepom, često oduzima-mi-dah krajoliku.
Shvatila sam da sam brza, da imam popriličnu fizičku izdržljivost, pa sam počela sa trekinzima. Utrka 100km preko Velebita mi je bila apsolutno prekrasno i poučno iskustvo. Trebalo mi je 33h da završim utrku. Hodanje/trčanje po danu i noći, bez spavanja, sa minimalno hrane i vode, psihički i fizički napor, hoćeš nećeš otkrije ti puno toga o tebi samom, o vlastitom organizmu, njegovim potrebama i mogućnostima. Nisam došla baš najbolje fizički pripremljena na tu utrku, ali gledajući oko sebe kako snažniji i iskusniji odustaju zbog napora, grčeva u mišićima, upala tetiva, natjeralo me da se zapitam.
I u konačnici taj osjećaj sreće, ponosa, važnosti kada dođeš na cilj. Ma što dođeš - utrčiš u njega! Još uvijek na svojim nogama, kao da si krenuo prije pola sata. Čak i kad skineš tenisice i shvatiš da će ti većina nožnih noktiju otpasti, ne umanjuje ti sreću. Naprotiv, pričaš o tome kao o trofeju koji si osvojio.
Nekako u isto vrijeme te utrke, možda mrvicu prije, počela se kotrljati ideja o putu oko svijeta. Za to moram ponajviše zahvaliti svojoj prekrasnoj maloj sekici. Ne radi se o mojoj "pravoj" seki ( imam samo jednog-ali-vrijednog starijeg brata - još uvijek neoženjenog, molim sve slobodne dame samo ozbiljne ponude na mail), već o 13godišnjoj curki kojoj sam imala sreće biti mentor povodom volonterskog projekta
Mentori u zajednici. Iskreno, ni sama ne znam zašto je ona bila u tom programu jer sam se x puta posramila pred zrelošću njenog razmišljanja. I x puta sam se zapitala da li je na kraju programa ona išta naučila od mene jer je većinu vremena ona bila veći uzor meni nego ja njoj.
Anyway, prilikom jednog našeg susreta, pričala sam joj o ideji da odem na put, ali da ne znam kako, otkud mi novac, a ona je rekla: A da pitaš proizvođače pseće hrane za sponzore? I to je bilo to. Istina, ni jedan proizvođač pseće hrane nije nam sponzor. Čak ni ovaj jedan s kojim sam pregovarala i dogovarala, nije se zapalio za ideju. Ali svejedno, taj tren sa sekom je tren nakon kojeg su se sve kockice i puzzle u mojoj glavi počele slagati u jedan mozaik i jednu sliku.
Onni je moj prvi pas. Prvi samo moj pas. Dok sam išla po njega stalno sam se pitala hoće li me taj pas voljeti. U glavi mi je zvonilo da psi vole samo dobre ljude, a ja u to vrijeme nisam za sebe mislila da sam dobra. A onda se dogodila ljubav na prvi pogled. Čim smo se vidjeli, skočili smo jedno drugome u naručje! I uistinu bila bi to krasna ljubavna priča, da ja nisam ljudsko biće, a on pas, i da nisam kasnije saznala da on svima skače u naručje, a ne samo meni.
Prva zajednička večer prolazila je poprilično uplašeno za oboje. On otrgnut od svoje majke, u nepoznatom, sa stranom osobom koja konstantno bulji u njega, a ja sam više manje buljila u njega kako bih na vrijeme uočila njegov pokušaj da se popiša u stanu. A onda u jednom trenu horor - ispao mu je zub! Eto, JA nisam znala da psima ispadaju mliječni zubi. Kaj sad, nismo svi lumeni. Sjetite se samo AS Jurković slučaja. (Btw, provjerila sam u albumima - nisam nikada bila plava, što je, ruku na srce, još gore nego da sam bila plava!)
Moja majka za mene kaže da uvijek moram biti posebna i da sve u životu radim na teži način. I kao i obično mame su uvijek u pravu. Ovaj prvi dio mi se ne sviđa baš, ali uvijek nekako tako ispadne. Čak i neke najobičnije stvari. Evo npr., na kraju srednje, budući da sam išla na prijemni za kriminalistiku (a i taj se faks kasnije ispostavio kao poseban slučaj), trebala mi je završna diploma prije nego smo imali dodjelu. I tako sam ju ja iznimno dobila prije, i naravno bila jedina koja na dodjeli diploma nije izašla na pozornicu preuzeti ju. Štoviše, ako me sjećanje dobro služi, nisu me čak ni pročitali da sam završila školu. Srećom pa takve stvari nisu životno bitne, ali kad se nanižu jedna do druge, čine jednu lijepu dozu posebnosti.
Drugi dio da sve radim na teži način mi se malo sviđa malo ne. Tj. definitivno mi se ne sviđa dok se odvija taj proces rada na teži način, ali mi se sviđa nakon što završi i nakon što dođem do cilja, jer onda shvatim da sam zbog toga bolja i snažnija osoba, samostalnija i odvažnija, neovisnija i pametnija.
E sad, budući da sam ja u neku ruku Onnijeva "mama" smatram se kompetentnom da kažem kako i on uvijek mora biti poseban. Definitvno najteže razdoblja naše veze do sada je tren kada je odlučio uskočiti u naručje drugome i nestati iz mog života, bez riječi, na 15 dana. Dok sam ja razbijala glavu gdje je, kako je i da li je dobro, te obljepila cijeli Zagreb i Sljeme sa njegovim plakatima (skoro i dobila kaznu od komunalnog zbog toga!), on je lijepo uživao u domu poznatog kiropraktičara iz Donjeg Dragonošca.
Naravno, mogu razumijeti da mi se Onni nije javio, bio je mlad i istraživao je razne opcije, pa čak niti ne pričamo istim jezikom, ali spomenuti kiropraktičar me poprilično razočarao što mi nije javio gdje je moj pas, čak ni nakon što je saznao da ga tražim.
Ali nije računao da je Onni poseban pas, koji ima posebnu gazdaricu koja pak ima posebne prijatelje! (Veliko hvala Borisu i Tanji, Dragi, Gogi, Marku, Mateju, Alanu i svima ostalima što su u tih 15 dana zajedno sa mnom ljepili plakate, trčali na svaku dojavu po gradu, trošili vrijeme, benzin i živce. )
Kažu, kad nešto zaista želiš, cijeli svijet se uroti da to i dobiješ. A ja sam stvarno željela da se Onni vrati. I tako je i bilo.
Kako sam došla do njega i što je sve doktor kiropraktičar tražio ostavljam tamo di i treba biti, u prošlosti, i koncentriram se samo na ono što je sada i što nam predstoji - apsolutno štrumpfastična avantura!
A ako je on poseban i ako sam ja posebna, zar treba sumnjati da će i avantura biti posebna?
