Canal du Midi (Francuska 2.dio)

Kad sam izašla iz vlaka i došla u Beziers nisam ni slutila kakav preporod mi taj grad nosi. Prvo me očarao velik i prostran park i mir koji je vladao u gradu. Dok smo odmarali na travi u hladu, prišao mi je jedan par. Vidjeli su moj bicikl i došli me pitati da li sam možda došla ovdje uz Canal du Midi. Odmah sam se sjetila da mi je još Richard u Nici pričao o tom kanalu i da svaki Francuz mora bar jednom u životu biciklirati uz njega. Ali pojma nisam imala da on počinje u Beziersu (a kasnije sam saznala da zapravo počinje već u Seteu!).

Nakon što sam se pozdravila sa njemačkim parom, otišla sam u turistički ured po kartu kanala i kasnije popodne napravila svoje prve kilometre uz njega. Ne mogu riječima opisati koliko sam bila sretna i oduševljena onime što vidim. Staza ide tik uz vodu, drveće je sa obje strane obale i stvara hladovinu, a ugođaj takooo smirujuć.

Uživajući u nevjerojatnim ljepotama stižem do Le Somail gdje stavljam vreću na pod i spavam u malenom borovom šumarku (borik jel?).

 Drugi dan je cilj bio Carcassonne, a njemu sam se veselila još od Imperie zato što me je tamo trebao čekati moj novi HTC Desire S mobitel sponzoriran od HTC Hrvatska! Nakon iskustva sa izgubljenim mobitelom u pošti u Genovi sa nervozom sam stajala na šalteru u Carcassonneu dok je službenik tražio pošiljku iza velikih vrata. Ali francuska pošta se pokazala učinkovita i mobitel je bio u mojim rukama! Hip hip hura!

Odmah sam poslala poruku Romainu, mom hostu, i već kroz 15min smo se našli i sjeli na obalu kanala. A Romain je posebna priča. Taj mladić me oduševio svojim duhom, prijateljskim dočekom i ponosom na svoju rodnu Bretagnu J

Nakon početnog upoznavanja krenuli smo razgledati stari grad/dvorac, koji mi se ulazeći u grad činio nevjerojatnim i stvarno impresivnim.

Romain je naravno imao neki svoj tajni put kako ući, pa smo se na čuđenje svih turista počeli uspinjati kozjim stazicama, a dolaskom do zidina smo bome morali i Onnija prenijeti preko jednog zida – jesam vam već rekla da je Onni prefina guzica da skoči i preskoči išta više od pola metra? J

Taj dan je u zidinama bio koncert Marlyna Mansona, pa smo se gužvali ulicama sa stotinama ljubitelja gotike, što je dodatno pojačalo atmosferu dvorca.

 Poslije dvorca sjeli smo u Romainov kombi i odvezli se cca 15ak km van Carcassonnea, uzbrdo, u prekrasnu prirodu kraj rijeke. Dok sam ja prvo prala veš, a potom i sebe u malim riječnim koritima, Romain je svirao gitaru. Priznajem, takvo kupanje još nikad nisam imala. Prizalogajili smo uz kobasicu i belgijsko pivo.

Nakon toga smo u kombiju spremili večeru i na spavanje. Da, već vam je vjerojatno jasno, Romain je kombi preuredio u kamper i živi u njemu  i u njemu ugošćuje ljude. Jednom je ugostio devetoro ljudi, spavali su na krovu, na prednjem sjedalu, u krevetu, po svuda J Još jednom se pokazalo, nije bitno koliko imaš, kad želiš dijeliti, ne postoje prepreke.

Mi smo se ušuškali svatko u svoju vreću i usnuli snom pravednika :)

Ujutro, on mora na posao, radi u francuskoj mornarici, a ja ću u smjeru Touloussea. U moju korist je bilo što smo već prešli 15km u tom pravcu. No nakon doručka, ipak se odlučujem vratiti natrag u Carcassonne i kupiti rezervne zračnice i zakrpe koje sam sve uspjela potrošiti na jugu Francuske. I dobro da jesam jer guma mi je opet prazna! Iako smo se probudili u 7h, iz Carcassonnea krećem tek u 15h. Pičim u smjeru Castelnaudreya što mi je na pola puta do sutrašnjih hostova u malom gradiću Rocquesu pred Toulousseom.

Ono što me oduševilo na kanalu je što smo svi jedna velika kanalska zajednica. Jako puno ljudi biciklira u svim smjerovima, brodovi plove kanalom, svi si mašemo i pozdravljamo. A imala sam prilike vidjeti i najraznovrsnije tipove bicikala. Ja u prikolici vozam Onnija, a skoro svaki drugi bicikl je bio sa prikolicom za djecu.  A još su mi slađi bili klinci koji su sami vozili svoje male bicikle sa mini bisagama :)

No, kod Ramonvilla, makadam i šumski put se pretvaraju u asfalt, i imala sam osjećaj da se sa asfaltom izgubio duh kanala, ljudi više nisu odzdravljali i sve je bilo hladnije.

No, srećom, Michelle i Markus, moji hostovi, nipošto nisu bili hladni. Prekrasna obitelj. Dočekali su me otvorenih vrata i ruku sa svojih petero djece! Michelle je Irkinja, Markus je Njemac, troje djece je iz Michellinog prvog braka, dvoje iz Markusovog, a sada su svi zajedno sretni u Francuskoj! :)

Tiphaine, 14 godina, je bila oduševljena sa Onnijem, i bila je sretna kad smo se Michelle i ja složile da tu noć može spavati kraj Onnija na podu u vreći za spavanje :)

Ujutro Markus i djeca idu na trčanje i uzimaju Onnija sa sobom, a ja ostajem čavrljati sa Michelle. U njoj sam od prvog trena vidjela snažnu ženu, ali i dobru majku (i pomajku). U mnogočemu smo i slične. U ljubavi prema planinarenju i prirodi, u odvažnosti da tražimo i nađemo pravu ljubav, ali i u strahu od visina :)

Navečer Markus priprema sushi, a naučio ga je raditi iz ljubavi prema Michelle koja ga obožava, pa ju je iznenadio za jedan rođendan. I ja sam ga tada prvi put probala i oduševila se. Sushi - my new favorite food :)

Nakon Roquesa, jedan dan sam provela u Toulousseu. Kažu da je to najbolji grad za živjeti u Francuskoj- najbolji životni standard, najviše mladih ljudi, blizu Azurne obale, blizu Atlantika, blizu Pirineja. Ja sam se tamo našla sa još jednim CSerom koji se sprema biciklirati prema Aziji, i kad me vidio rekao je - ako ti možeš, mogu i ja! J Eto, drago mi je da mojih 70kg opreme nekome daje poticaj :D

Prije nego sam se našla s njim, išla sam u servis bicikala popraviti bic. Već duže vrijeme nisam mogla mijenjati brzine, mogla sam koristiti samo brzine od 10-16 i na uzbrdicama sam umirala, a koljena su mi vrištala. Također, kočnice su mi bile opako slabe. M&M su mi preporučili u koji servis da odem i stvarno, super da jesam, jer mi je jedan dragi dečko sredio sve besplatno! Obično je Onni taj koji je u našem timu zadužen da bude lijep, ali ovaj put, moram se pohvaliti, ja sam bila ta koja je šarmirala tog mladića ;)

 M&M su mi uspjeli srediti još jednu stvar – rezanje Onnijevih noktiju na palčevima na stražnjim šapama. Već duže vrijeme sam ih gledala koliko su ogromni, a igrom slučaja Michelle radi u veterinarskom institutu. Bili su to dobri dani za Onnija, jer osim što je dobio besplatnu pedikuru, dobio je i sponzorstvo svoje hrane od strane :peepnee:! Hvala Matei što radi prekrasne ogrlice i nakit za peseke i miceke i hvala što nas podržava!

Na putu do mog sljedećeg stajališta, Agena, srela sam onaj isti par iz parka u Beziersu. Ja sam išla iz Beziersa do Bordeauxa, a oni obrnuto (ostavili su auto u Beziersu i vlakom otišli do Bordeauxa). I sreli smo se baš na pola puta kod Touloussea.

Do Agena sam putem srela i puno hodočasnika koji pješače (a jedan je i rolao!) do Santiaga de Compostela. Do Agena mi isto tako ponovno puca guma… :/

U Agenu sam prespavala samo jednu noć kod Celie i Stephanea. Bilo je kratko, ali slatko, a Stephane dijeli moju ljubav prema Batmanu, pa mi je svojim kritikama novog filma samo još više podjario želju da se što prije dokopam kina  i pogledam film.

Pri izlasku iz Agena stajem u supermarketu opskrbiti se sa hranom za sljedećih par dana koliko me čeka do Bordeauxa. Dok sam pokušavala strpati sve u bisage, prilazi mi čovjek iz kafića u tom shoping centru. Naravno, privukao ga je Onni i na brzinu mu ispričam tko smo i što smo, nakon čega me zamolio da pričekam i odjurio unutra.

Kad se vratio nosio je pune ruke: banane, dinju, mineralnu vodu.. Nisam mogla vjerovati. Onda me pitao da li imam kuhalo. Kad sam odgovorila potvrdno opet je otrčao i ovaj put se vratio sa paketom jaja – kaže za snagu. E pa dragi moj Fabien, znam da nećeš čitati ovo, ali hvala ti na dobroti i nesebičnosti, budi siguran da neću nikada zaboraviti!

Punih bisaga i pune prikolice (dobro što Onni trči uz kanal jer ne bi inače imao di sjesti) idemo dalje, a predvečer mi opet puca guma. Ma to mi je već normalno stanje, nema uzbuđivanja, čista automatika. Kad mi je Saša poklonio super alat za lakše skidanje gume sa obruča nisam ni slutila (a vjerojatno ni on) koliko ću ga zapravo često koristiti :D

Negdje oko 1h u noći me budi grmljavina i shvaćam da se sprema neka kiša, pa u polusnu dižem šator i stvarno nakon nekog vremena počela je kiša, ali samo na kratko. Bilo je slatko opet se gurati sa Onnijem u šatoru. Nismo bili u toj situaciji još od Slovenije kad se je i Petra gurala s nama :)

Drugi dan smo biciklirali zadnju dionicu kanala do Bordeauxa. Vrijeme je bilo oblačno i više-manje smo bili sami na stazi, a navečer smo stigli tik do grada, ali kako nisam imala hosta u gradu, odlučila sam stati prije i kampirati negdje uz rijeku, pa drugi dan ujutro ući u grad. E sad, kad gledaš kartu i vidiš rijeku i zeleno, misliš si, bit će mjesta za šator. Ali rijeka Garonne pred Bordeauxom nije kamp friendly. Sve to zeleno sa karte je zapravo žbunje i trnje. Jedina lijepa fina meka i zelena travica je bila oko Lidla :) Bingo! Kad se Lidl zatvorio, šmugnuli smo iza njega i našli svojih metar sa metar prostora.

Ali ta cijela noć mi je bila koma. Prvo, prognoza je najavila kišu pa sam digla šator, čisto da ne moram opet to raditi u 1h u noći. Ali bilo je užasno vruće i umirala sam u šatoru čak i sa otvorenim vratima. Drugo, još dan prije me je nešto ispikalo po nogama i rukama, imala sam ogromene crvene otekline, neke su čak imale i vodene mjehure, i svrbilo me za popizditi. Nisam mogla spavati koliko sam bila luda, a vrućina u šatoru je sve samo pogoršavala.

Treće, oko Lidla je bilo i nekih drugih skladišta i ljudi su tamo radili i bučili do ponoći. Kad su oni otišli, kroz sat-dva su došli komunalci u Lidl i počeli prazniti kontejnere sa smećem. Al je bilo promenade tu noć!

Oko 5h ujutro zaključujem da neće biti kiše i spremam šator i nakon toga uspijevam odspavati još nekih sat vremena, a onda se pakiram i bježim prije nego dođu djelatnici Lidla.

U Bordeaux sam došla jako rano, tražim turistički ured i švrljam gradom. Sinoć mi se bio javio David sa CSa da bi me mogao ugostiti ako nam se psi slože, pa smo dogovorili susret sa psima u podne. Na susretu u podne psi se nisu složili :)

No, David je bio dobrog srca i vidio je da sam sva jadna i ipak me primio. A stvarno sam bila jadna. Svrabež me izluđivao i jedva sam dočekala ljekarnu i da kupim neku super učinkovitu kremu protiv tih uboda. Začudo, krema je stvarno bila učinkovita i moji plikovi su se povukli već taj dan i potpuno nestali sljedeći.

Nakon gužve na jugu Francuske, bicikliranje uz kanal je došlo kao preporod. Prekrasni krajolici, mir, tišina, opuštenost, kampiranje u zlatnim poljima i zelenim livadama. Čak i kupanje u kanalu – ne preporučam baš, ali kad nema tuša…

Sljedeća destinacija – Atlantik. E baš da vidim što me tamo čeka.

Galerija slika

Cote d' Azur (Francuska 1.dio)

Izgleda da su prelasci granica predodređeni za dugo i naporno bicikliranje. Iz Imperije sam trebala doći u Nicu, cca 90km. Inače, moje pravilo je – što manje znam što me čeka, to bolje. I dobro da nisam u startu znala kakav tunel me čeka od Vertimiglie do Francuske. Već sam vam opisala prije da vožnja u tunelu nije nimalo ugodna. I priznajem, postajalo mi je sve više i više mučno od njih. A ovaj je bio em dugačak, em na uzbrdici, što dodatno produžuje moje vrijeme u njemu, svima je jasno zašto :)

Također, dok se mučim i znojim biciklirajući uzbrdo, znam da ću se još više preznojiti na spustu koji slijedi. Ipak, i ta teška dionica je dobro prošla i ja sam stigla u Menton, prvi grad u Francuskoj i sjela u park odahnuti i ponadati se u bolje ceste predamnom.

Odlučila sam u Nicu ići preko Monaca i Monte Carla. Mora čovjek to vidjeti. Kad već nisam vidjela stazu Formule 1 u Monzi, ajd bar da vidim u Monacu :) A zanimala me i raskoš Monte Carla.

I što je je, grad je predivan, uređen, usječen u stijenu, i sa tunelima. Onim prekrasnim modernim tunelima, sa kružnim tokovima pod zemljom, i hrpom odvojaka i sa puno brzih skupih auta koji tutnjaju oko Onnice i mene. Dok sam se borila sa prestrojavanjem u neku traku u svom tom metežu, znam da mi je kroz glavu prolazilo: Koji je meni k? Pa di ja gledam? Kako sam opet završila tamo di ne trebam? Ali kasnije sam saznala da nisam jedina kojoj se to dogodilo, pa si mislim, ajde, nije stvar u meni, Francuzi su krivi :)

U Nicu stižem predvečer, totalno umorna i sa previše stresnih događaja za taj dan. Ipak, znam da me čekaju moji hostovi Mathias i Julie i da će sve loše brzo biti zaboravljeno. Tamo sam ostala i sljedeći dan, a onda put Saint Raphaela. Na jednoj dionici puta pridružio mi se Richard. Njega sam imala prilike ugostiti u Zagrebu prošlo ljeto dok je biciklirao sa svojom curom do Albanije. Imala sam sreće da sam ga uspjela uhvatiti u ovom dijelu Francuske taman dan prije nego se preselio sjevernije. Bicikliranje i čavrljanje s njim je bio pravi užitak. Uz njega je bilo lakše proći kroz gužvu i ludnicu Cannesa. Oko podneva smo se rastali, on je morao natrag pakirati stvari, a ja sam odmorila i pričekala da vrućine prođu, pa da predvečer nastavim dalje.

Nastavno na moju teoriju da je bolje znati što manje, dogodilo se da nisam računala da do Saint Raphaela vodi cesta po samim brdima. Gore dolje, gore dolje. Zar je bilo nelogično očekivati da je cesta uz more – ravna? Izgleda da je.

 Na dogovor sa Cedricom kasnim pola sata, ali on me strpljivo čeka, bez imalo ljutnje. Odmaramo na terasi njegovog stana, a pogled je predivan. Predvečer odlazimo na mali piknik na plažu sa njegovim prijateljima. Ugodna večer, ali jezična barijera je postala očita.

Drugi dan ujutro Cedric odlazi po još jednu CS-icu s kojom sam se odmah skompala. Bila sam sretna da je ona tu i da imam s kime pričati engleski. Cedric je bio zauzet pripremanjem velikog roštilja na plaži taj dan. A roštilj je bio pun pogodak, velika grupa raznih putnika, neki autostopiraju, neki pješače, i svi – uživaju!

Kroz večer formirale su se male grupice, a Sandrine i ja smo završile čavrljajući sa mladim Njemcem Mariusom i Francuzom Quentinom.  Roštilj je potrajao do jutra, a mi smo sklopili oči sa prvim zrakama sunca. No, probudili smo se za svega par sati, jer je Cedric odličan host i domaćin i htio je CSerima koji su ostali prespavati na plaži odnijeti doručak.

Ostatak dana je prošao u kupanju i večernjoj šetnji gradom, a drugi dan sam krenula prema St. Tropezu. Stigla sam oko podneva i ritualno se sklonila na plažu u hlad. Još u Nici sam kupila materijal, čitaj kolaž papir, za izradu transparenta, pa sam se bacila na posao. Budući da nisam stigla savladati žongliranje koje sam započela učiti u Genovi, niti sam imala bilo što drugo zanimljivo za ponuditi, odlučila sam transparent napraviti kičasto kako bi privukao što više pažnje.

Zgotovila sam ga taman predvečer kad je sunce oslabilo, pa sam se uputila u centar, da stanem na ulicu i prvi put u svom životu žicam lovu. Samo tako. Stojim i žicam. Neugodno – o da! Itekako!

Možda se vama čitajući sve moje postove i blogove čini da me nije sram ili još gore, da nemam srama. Ali istina je malo drugačija.

Prvo, spadam u kategoriju sramežljivih ljudi i stati na ulici i privući pozornost mi je smrt. Drugo, odgojena sam da novac treba zaraditi i zaslužiti. Dok sam studirala radila sam oko Božića ili Uskrsa, kad ne bi imala ispita. Preko ljeta sam išla sezonski raditi na more. Kad su mi završila predavanja našla sam full time posao i radila tamo dok nisam diplomirala. Nakon toga sam našla «pravi» posao i radila tamo dok nisam krenula na put (tj. do 6mj prije puta kad su mi dali otkaz jer sam kao osoba koja ide na put bila idealni kandidat za rezanje troškova – merci beaucoup!).

Sve u svemu, stala sam na ulicu, namjestila svoje transparente, jedan na engleskom, drugi na francuskom, razvukla svoju zelenu zastavu (hvala Vlado!) i čekala. Brijem da sam se prvih pola sata crvenila od srama, a onda se čovjek navikne. Pogotovo, kad ljudi počnu prilaziti, pitati o čemu se radi i pričati s tobom. Stajala sam tako i smješkala se otprilike tri sata. Zadnji koji su mi ubacili euriće su bila dva tipa iz Srbije. Keramičari, crnče u St. Tropezu :)

A kad sam na kraju zbrojila novce – 55 eura! Woohoo!

Sretna odlazim natrag na plažu spavati, sutra je pokret prema Toulonu. A taj pokret je bio težak. Opet brda i brda, gore, dolje. Svako malo sam na biciklističkoj stazi, pa ju izgubim. Prometna signalizacija je loša ili nikakva. Nakon cijelog dana muke, oko 22h dolazim u Toulon. Grad je pust, puše vjetar, a ja pokušavam naći mjesto za spavanje. Na kraju sam se samo srušila na šetnicu uz luku, među brodove. Bilo je vjetrovito, ali podnošljivo. Ipak, ribari su stigli već oko 5h ujutro, što je značilo da je vrijeme za pokret.

Još jedan dan uspona i teškog bicikliranja. Htjela sam doći do Marseillesa, ali oko podneva sam došla do La Ciotat i odlučila tamo ostati i prespavati. Popodne se kupam i odmaram. Priznajem, uzbrdice i vjetar su me smlavili. Predvečer tražim mjesto za spavanje na plaži i dok gledam gdje ću prilazi mi jedan čovjek, pruža čašu vina i poziva da se pridružim njemu i ostalima na pikniku na plaži. Naravno, prihvaćam. Bila je to simpatična ekipa 40godišnjaka, obiteljski ljudi koji se svaki tjedan okupljaju na plaži, druže i pričaju. Čovjek koji mi je prišao je Eric, Brazilac, proputovao cijeli svijet. Ni ostali nisu zaostajali sa putovanjima.

U svakom slučaju, zanimljiva večer, a kad su oni otišli svojim kućama, ja sam našla kutak na plaži i zabundala se u vreću.  

Jedva sam dočekla da se sunce pojavi i da krenem, pa sam vrlo rano stigla u Marseilles. Put do tamo ubitačan. Vjetar u prsa jako jak. Uzbrdica jako jaka. Moram priznati, bilo je to moje prvo izgurano, a ne izbiciklirano brdo. Pokušala sam biciklirati s Onnijem u prikolici, pa s Onnijem van prikolice, nije išlo. Zbog vjetra bih se jedva uspjela pomakuti. Na silasku su me udari vjetra bacali na sve strane, a spust je trajao i trajao, kočnice na maksimumu, ali ja leeetiiim!

Prvi dojam grada? Velik, dugačak, prljav.. Francuska Genova.

Dok sam vozila prema centru uskim ulicama bez nogostupa, probijajući se kroz gužvu, stala sam da se izorijentiram. Pritom sam upitala mladi par na ulici za smjer prema centru. I rekli su samo ravno dolje ovom ulicom i desno. Još jednom napominjem da sam bila u običnoj uskoj gradskoj ulici.

Zajurim se nizbrdo, skrenem desno i jebemu sve po spisku, nađem se u podmornom tunelu!! Možete vi to zamisliti?! Ja nisam mogla vjerovati. Opet u tunelu, auti mi trube naravno, a kako je podmorni, izlaz je uspon na površinu - opet sam spora i na rubu da me netko pokupi.

Shvaćam ako mislite da sam potpuni idiot u prometu, ali vjerujte mi, Francuzi su krivi :)

Po običaju idem u knjižnicu na Internet i vidim mail od Oliviera da me može ugostiti. Doduše, to je bilo prije dva dana. Odgovorila sam mu na mail, ali na kraju se sve odvilo tako da sam se pojavila bez najave na njegovim vratima, a on me, iako je već imao punu kuću gostiju, ugostio bez problema.

Tako je tih dana u jednom stanu bilo osmero ljudi i jedan pas. Olivier, dva cimera i cimerica i tri cimerova prijatelja u posjetu. Gužva? Nimalo. Svi smo imali mjesta i svi smo se odlično družili. A vidjela sam i ljepšu stranu Marseillesa. Male trgove sa restoranima, finim vinima i opuštenom atmosferom, daleko od one početne prometne gužve.

Dan kad sam napuštala Marseilles sam se opet rano ustala, ciljano. Htjela sam si olakšati izlazak tako što ću krenuti prije jutarnjih gužvi. I da izađem trebalo mi je 3h! Prvo zato što su Francuzi krivi – opet nema znakova gdje ići. Vrtim se, tražim put, pitam ljude, ali rano je pa nema baš puno ljudi. Drugo zato jer sam morala krpati gumu na prikolici. Dok čekam da se ljepilo osuši, doručkujem. Stvarno sam naučila kako iskoristiti svaki trenutak :)

Vjetar je i dalje puhao i usporavao bicikliranje. I oduzimao jako puno snage. Pred kraj dana ušla sam u Park prirode rijeke Rhone. Podižem šator po prvi put nakon Italije, ali samo unutarnji dio, mrežasti, da se zaštitim od komaraca koji su uz rijeku bili nemilosrdni. Onni je u početku odbio ući unutra, ali se nakon kratkog vremena predomislio i vratio sa krvavim mrljama na njušci – komarci su ga jedino tu mogli dohvatiti, sve ostalo je debelo krzno :)

Područje Rhone je bilo stvarno lijepo. Ravno i mirno, skoro bez prometa. Ali i dalje vjetar. Taj dan sam htjela doći u Montpellier. Imala sam dogovor sa Angelom, hostom, da se nađemo u 19h u centru. No tokom dana shvaćam da nema šanse da stignem na vrijeme – razlog opet isti – vjetar i pucanje gume na prikolici, na čak dva mjesta.

A bilo je vrijeme i za još malo francuskih nelogičnih cesta. Naime, u Francuskoj su putokazi za obične ceste bijele boje, i ja sam cijelo vrijeme slijedila njih, no u jednom trenu oni su nestali i ja sam se našla na brzoj cesti, gdje su zabranjeni bicikli i sa ograničenjem brzine na 110km/h. Samo tako. Užas! Počela sam mrziti francusku prometnu signalizaciju iz dna duše. Kako na toj brzoj cesti nije bilo nikakvih traka sa strane, morala sam voziti po travi uz cestu, a uz vjetar u prsa (uvijek je vjetar u prsa!) to je mukotrpan posao!

Stižem u grad oko 21h. Zovem Angelu sa javnog telefona i dogovaram da ponovno dođe po mene. S njom nije prošlo dobro, ispostavilo se da želi novac za to što smješta ljude kod sebe (na plastičnu ležaljku za plažu u svom vrtu) i žena apsolutno nije shvaćala smisao CS. Vidjela je u njemu laku zaradu i u isto vrijeme je ugošćivala više ljudi kako bi zaradila što više. Otišla sam odmah ujutro,  prijavila ju administratorima i napisala negativnu referencu, hasta la vista baby!

Ipak, ostala sam u gradu još jedan dan. Prvo sam razgledavala, a onda sjela odmoriti u park. Kroz neko vrijeme do mene je sjeo simpatičan čovjek, mali bucko sa velikim tuna sendvičem i coca colom. Kad je pojeo spontano smo se upustili u razgovor. Ok, bio je Jehovin svjedok :) Ali istina bog ( :) ) to je rekao tek na kraju i nije mi pokušao pričati o bogu. No, uputio me je gdje mogu pronaći Crveni križ u kojem mogu dobiti jeftini obrok i jeftini Internet i jeftino oprati robu i dao mi je još hrpu korisnih informacija. Naime, kad je došao u Montpellier sa sjevera Francuske, prva dva mjeseca je bio beskućnik. A onda je uspio naći posao, pa ubrzo i stan i sada je sretan. Ima malo, ali dovoljno. 

Kad je sunce popustilo, oprostila sam se od njega, i krenula prema Jacquesu, hostu koji će me primiti tu noć i koji je prihvatio moj zahtjev u zadnji čas. Kad sam došla, prvo što je rekao nakon pozdrava je bilo da neki ljudi otiđu iz njegovog stana u prvih pet minuta što dođu. Doooobro, još jedan freak nakon Angele? Stvarno? Ali ipak ne. Jacques je bio duša od čovjeka. A stan o kom je pričao, pa da, dobro, bio je mali (jedna soba sa wc-om) i prenatrpan stvarima i neuredan i zadimljen.. Razumijem kako se netko okrene i ode, ali to nije bitno. Bitno je da Jacques ima svoj mali kutak za sebe i nesebično ga dijeli sa drugima koji trebaju krov nad glavom. Drugi imaju puno više od toga, pa ne dijele nisakim. Ecco!

Tu večer sam se našla i sa još jednim CSerom u šetnji i nakon što sam mu ispričala sve dogodovštine sa Angelom, rekao je da me vodi na večeru i piće kako mi Montpellier ipak ne bi ostao u jako lošem sjećanju. I stvarno, Montpellier sad ima njegovo i Jacquesovo lice, and  who the fuck is Angela?

Iz Montpelliera sam krenula prema Seteu. Opet se obična cesta pretvorila u brzu cestu. Više mi je bilo svejedno. Stvar je u tome da na jugu Francuske nemaš puno cesta za birati, obično jedna jedina i jbg, tu si di si. Dogurala sam do Setea, vrlo turističkog mjesta, gužva svuda i bilo je jaaako vruće. Di je sad vjetar kad ga trebaš?
Predvečer sam krenula prema Agdeu, ali sam završila u Cap d' Agde i dobro da jesam, nakon gužve u Seteu, ovo je bila oaza mira. Prekrasan kamp i lijepe plaže. Na jednoj od njih sam i prespavala, a probudila sam se u trenu kad je kraj mene protutnjao stroj za čišćenje plaža. Doručak uz izlazak sunca i spremanje prema Bezeirsu. Već nakon par okretaja pedala, guma prazna. Skidaj sve s bica, mijenjaj gumu, ok, ajmo dalje. Pitam par ljudi za put i da li ima biciklistička staza ili neka mala cestica. Kažu, samo autocesta. Fak!

Idem još malo prema centru, pitam još neke ljude, kažu, možda ima neka cesta, nisu ziher, a meni se opet buši guma.

Već sam sluđena od gume. Moj frend Siniša me pitao dal ja provjerim vanjsku gumu, da nema neki trn i slično. Odgovorila sam mu da provjerim unutarnju gumu, vanjsku, obruč, izokrenem i isprepipam sa svih strana, pritom i sama napravim kolut naprijed, nazad dva i voila, guma se i dalje buši. Jednostavno, nešto je trulo u državi Gumlandiji.

A ja sam u tom trenu donijela odluku da ne želim na autocestu i da ne želim ponovno riskirati bušenje gume jer nemam više zakrpa. Sjela na vlak i za 15min bila u Bezeirsu!

   
Prvo što sam vidjela je bio ogroman predivan park, a u zraku je bio spokoj. Osjetila sam da sam gužvu i vrevu Azurne obale ostavila iza sebe i da me čeka nešto drugačije i smirenije. I imala sam pravo. U parku sam srela njemački par koji je, kad je vidio moj bicikl, prišao pitati me da li sam možda došla uz Canal du Midi. Čula sam za taj kanal od Richarda u Nici, ali sam mislila da počinje sjevernije, pa me obradovala spoznaja da počinje već u Beziersu (kasnije sam saznala da počinje već u Seteu!). Odjurila sam u turistički ured, uzela kartu kanala i predvečer se jedno poglavlje Francuske zatvorilo, a novo otvorilo.

Galerija slika