Ostavi bicikl i bježi!! (Guatemala, 2. dio)

Dva bicikla, dvije prikolice, dvije velike vreće pune opreme za kampiranje, osam bisaga, dva psa i nas dvije. Sve to je stajalo na hrpi uz cestu kad smo krenule stopirati od Puerto Barriosa do Gvatemala Cityja.


Vjerovali ili ne, nismo čekale dugo. Prvi pick-up nas je prebacio 50-ak km, tamo smo ustopirale šleper koji je prazan išao sljedećih 100tinjak km, a nakon njega, već dobrano nakon zalaska sunca, stao je kamion koji je prevozio prikolicu punu starog željeza. I eto, na kraju, naši bicevi našli se među svom tom starudijom. 

U City smo došle kasno pa smo smještaj potražile u pansionu u kojem je navodno i sami Che Guevara ponekad noćio. Ipak, to je ujedno bio i pansion u kojem nismo vidjele niti jednu žensku osobu, već samo hrpu testesterona koji su nas proždirali pogledom, a ni vrata nam se nisu dala bogzna kako zatvoriti. Sljedećeg jutra pobjegle smo glavom bez obzira. Dosta nam je bilo maltretiranja muškaraca koje smo trpile uz cestu skroz od Sayaxchea do Rio Dulcea. 

Ugostio nas je mladi Julio u svojoj roditeljskoj kući i tih par dana smo uživale kao kraljice. Njegova mama se brinula da uvijek imamo za jesti, prenijeli su mreže na našu terasu kako bi se mogle odmarati na suncu i zraku, a psi su uživali u prekrasnom zelenilu koje je okruživalo kuću. 

Relativno blizu Juliove kuće je Vulcan Pacaya, pa smo jedan dan spakirale ruksake i krenule na dvodnevni izlet. Ustopirale smo par pick-upova koji su nas dovazli do podnožja. Na ulazu su nam pokušali naplatiti 50GTQ po osobi što smo odbile i prošetale do drugog ulaza na kojem se navodno ne plaća. Ipak i tamo su nam htjeli naplatiti i ulaz i vodiča bez kojeg se kakti ne može ići. Em opasno zbog pljačkaša em opasno zbog malih rupa u koje se može upasti ako se ne zna put.

Odmahnule smo glavom na sve to i utaborile se pred ulazom, kad-tad će nas pustiti unutra besplatno, ili u krajnjem slučaju, kad-tad se ured zatvara i čuvari idu doma. Vjerojatno takvu upornost nisu očekivali, pa su nas nakon izvjesnog vremena stvarno i pustili besplatno.Pesonje su veselo trčkarale gore dolje, a mi smo se patile. Fučkaj ti svo to bicikliranje kad ti svi ostali mišići zakažu.
Iskreno, svatko tko je ikada planinario na bilo koje brdo ili planinu, savršeno bi se dobro snašao na ovom vulkanu. Široki put, utabane staze, ne mo'š fulati. 


Na putu do vrha smo srele mnoge vodiče koji su silazili i čudili se gdje su naši vodiči. U jednom trenu, žena koja je prodavala suvenire na štandu usred ničega, ponudila se da nas za sitnu lovu otprati do vrha jer se bojala da ćemo upasti u rupe.  Moš si misliti kak se bojala! E pa iz ove dvije gringe ne buš izvukla novce! Opet smo sve odbile i nastavile dalje. 

Kad smo pristigle do krajnje točke, koja nažalost nije i sami krater, na koji se zadnjih godina ne može penjati zbog opasnosti od lave i propadanja tla, srele smo grupu Čeha koji su veselo tostali sendviče na malim lavinim ognjištima.


Nakon toga vratile smo se natrag do napuštene kuće u kojoj smo stavile svoje vreće na pod i prespavale do jutra, do buđenja sa prekrasnim pogledom na sljedeća tri vulkana koja ćemo penjati. 

Nakon par dana kod Julia, uputile smo se prema Antigvi. Cijeli plan je bio ostaviti bicikle u Cityju (što smo i napravile kod Javierove cure), uzeti ruksake i uputiti se na tjedan-dva stopiranja, planinarenja i razgledavanja okolnih mjesta. Antigva je bila prva postaja. Grad koji je nekada bio glavni grad Gvatemale, a danas turistička meka backpackera i polaznika škola  španjolskog jezika. I nije to sve nezasluženo. Antigva uistinu odiše jednim posebnim šarmom, zavodljivošću i opuštenošću.
Ugostio nas je Roberto u svojoj kući malo izvan i iznad Antigve. Sa njegove terase pružao se apsolutno predivan pogled na Antigvu i okružujuće vulkane, a on i njegov tata su bili pravi domaćini koji su nas upoznali sa skrivenim mjestima dobre hrane :)

Za vikend smo se našle sa Juliom i njegovim prijateljem Marcom, te smo između više opcija što ćemo i gdje ćemo i kako ćemo, odabrali penjanje na Vulcan de Agua.

Marcov šofer nas je odbacio do podnožja. Ovaj uspon je bio teži od Pacaye, ipak napredovali smo zadovoljavajućom brzinom. U jednom trenu susrećemo dva dečka koja nam ukazuju na put kojim bi trebali ići.


Niti ne razmišljajući smo krenuli za njima, i čak i kad smo počeli muku mučiti sa pentranjem po stijenama koje su se odronjavale, nismo posumnjali da je to krivi put.

Ipak, viseći na stijeni tražeći oslonac (tri sigurne točke my ass) prosvijetlilo me da to ipak ne može biti put kojim inače svi turisti idu gore.
To je bio samo neki izmišljeni prečac, koji se definitivno ispostavio kao duži put, jer su Julio i Marco bili poprilično skamenjeni od straha i Trisha se morala vraćati po njih i korak po korak ih dovesti do sigurne točke.

Sam vrh vulkana je zapravo veliki krater, krajolik pomalo podsjeća na scene iz Ratova zvijezda. Nekada je u krateru bila voda, ali sada niti vode niti lave, samo malo sklonište gdje se može ugrijati i okrijepiti. Kako je Julio nogometni freak koji mora gledati svaku utakmicu, nismo se dugo zadržavali već smo se brže bolje uputili prema podnožju kako bi on stigao kući na vrijeme za tekmu :)

Iz Antigve smo krenule na slavno jezero Atitlan. Kao i Antigva i ono je must see. Kombinirale smo autostop i jeftine chicken buseve, u kojem mi je na kraju neki dobri čovjek ukrao fotoaparat. I kad kažem dobri, stvarno se takvim i predstavljao, praveći se da nam pomaže oko stanice na kojoj moramo sići, a zapravo nas namamio na tržnicu na kojoj je nestao u gužvi sa mojim aparatom. I još važnije sa svim mojim fotkama i snimkama od proteklih tjedana :(

Prva postaja na jezeru Atitlan nam je bila Solola, mjestašce koje je zapravo iznad jezera, a ugostio nas je Pedro sa obitelji. On je turistički vodič, no obitelj još uvijek živi tradicionalnim načinom života i međusobno pričaju majanskim jezikom. Iako smo bile iscrpljene i pod dojmom krađe, uživale smo u pripremi večere i tortilja, i sve to u društvu ove ljupke obitelji i ostalih 5-6 couchsurfera.

Mi smo trebale biti u sobi sa još jednim CSerom iz Meksika, Crisnom. On je stigao dan prije pa je zauzeo krevet, a mi smo imale svoje karimate pa smo trebale spavati na podu. Ipak, naše fine guzice, razmažene kod Roberta i njegovog tate, nisu htjele na hladni pod, pa smo Crisni došle sa idejom kako bi svo troje trebalo spavati u istom krevetu. Ma moooožemo se stisnuti, ma imaaaa mjesta..  A on pristojan pristao, što će s nama :)

Usred noći, kako sam ja bila u sredini, shvatila sam da to ne mogu više podnijeti, em me boljela leđa, em ukočeni ekstremiteti, pa sam se preselila na pod. A Crisna je vjerojatno istovremeno proživljavao svoju najgoru noćnu moru.

Znao je da bih ja trebala spavati kraj njega, ali nije primijetio da sam u jednom trenu napustila krevet. Što je dovelo do potpune panike kad je Ceiba skočila na krevet i počela ga lizati po licu :) Ah, jadan dečko, umirale smo od smijeha kad nam je to ujutro prepričavao :)

Iz Solole smo se spustile u Panajachel, mjesto na obali jezera odakle smo uzele brod do sljedećeg mjesta na jezeru – San Marcos. Ako želite odmoriti dušu, to je pravo mjesto. Vrlo smireno, puno hipija, meditacije, ugodno oku.
No, mi tamo nismo uspijevale ni u čemu od navedenog. Šetnja sa našim pesonjama je izazivala poseban stres. Lokalni psi, nenavikli na pridošlice, prilikom svake šetnje su započinjali svađu i sukobe, pa smo već sljedećeg dana krenule put novog mjesta na jezeru – San Pedra.

Po pričama to je mjesto bogatog noćnog života, ali nama se nije činio takvim. Čim bi pao mrak, ljudi sa ulica bi nestali, pokoji bar bi radio, no ništa više od toga.

Ostale smo dva dana, ponajviše zbog super finih torti koje smo otkrile. Pod «torte» ne mislim na kolače, već na lepinju punjenu mesom i povrćem i umacima :)

Kraj tjedna se bližio, a samim time i naš povratak u Gvatemala City. Kako smo na jezero stigle sa sjevera, odlučile smo zatvoriti krug oko njega odlaskom sa juga, iz grada Santiaga. No nismo znale da je ta cesta potpuno neprometna. Na dan odlaska jedva smo uspjele stići do mjestašca San Lucas, gdje smo dale zadnjih 100GTQ za sobu u hotelu.

Jezero Atitlan – no me gusta. Ili ti po naški, ne sviđa mi se. Možda je stvar u meni (naravno da je), ali užasno me je živciralo što apsolutno nigdje nisam mogla mrdnuti bez da se iz mene ne pokuša izvući što više para. Prijevoz brodom skuplji, namirnice u trgovini skuplje. I možda bih to prihvatila da sam stvarno došla kao turist. Ali prošavši već dobar dio Gvatemale, iskušivši nepatvorenu gostoljubivost, ovo trčanje i povlačenje za rukav, pa čak i pokušaj naplate prijevoza autostopom, mi je bilo užasno frustrirajuće.

Nakon neuspješnog traženja smještaja u Gvatemala Cityju preko CS, obratile smo se našoj zadnjoj opciji – Mainoru. Taj dečko nas je vidio iz auta dok smo biciklirale na ulici kad smo prvi put stigle u grad. Zguglao nas je i našao Trishinu FB stranicu, te joj poslao poruku da mu se javimo ako ćemo ikada išta trebati, uključujući i smještaj na par dana.

Profilna slika nije otkrivala ništa, osim dugih dredova. I tako smo se, po tko zna koji put, našle u situaciji da svoje živote povjeravamo potpunom strancu i nadamo se da je u duši dobar čovjek :)

Where did you sleep last night? (Guatemala, 1.dio)

Gdje li sam sinoć spavala? Hmm, dobro pitanje. Zadnjih dana imam sreće, spavam u krevetu. Doduše, guram se u istom i sa Trishom i sa psima, ali s obzirom na neke prijašnje noći, ovo je čista premija.

Većina vas vjerojatno nikada nije spavala u govnima. E pa ja jesam, doslovce, i to u konjskima.

No, vratimo priču na odlazak iz Cd del Carmen. Nakon svega što se tamo izdogađalo, obje smo htjele krenuti što prije i što dalje. Bila nam je puna kapa Oscara i Meksika.

1. U oluji na plaži.

Prvi dan predvečer smo se zaustavile na plaži i počele dizati šatore. Sjećale smo se dobrih starih prijašnjih prekrasnih noćenja na plažama  i očekivale smo da će i ova biti takva. No, u samo nekoliko minuta, plavo nebo se zamračilo i oluja je bila na pomolu. Vjetar je jačao i savijao šatore. Budući da je stabilnost mog šatora bila narušena još od europskih nevremena, nije trebalo dugo da štapovi ponovno napuknu.

Uzele smo šatore i potražile zaklon iza nekog zida i vezale ih za kamenje i sve što nam se našlo pri ruci.

Ostale smo tamo dva dana. Dva dana vjetra, kiše, prokišnjavanja mog šatora i plivanja u vodi. Tu i tamo bi provirila nos van šatora, ali većinom sam bila zamotana u vreći za spavanje, u obliku kroasana ili pereca, pokušavajući izbjeći kapanje vode po glavi.

Trishu bih vidjela ponekad. Zapravo, čula bih ju ponekad, dok bi šuškala i tražila hranu u svojim torbama. Dva puta smo se đorale za hranu, ja njoj kruh i paštetu, ona meni zobene pahuljice i mlijeko u prahu. Bili su to ujedno i naši zadnji dani Milka čokolade koju je donijela iz USA. Nema čokolade u Latinskoj Americi, a-a.

2. Na parkiralištu uz cestu

Sljedeći dan smo primijetile da područje kroz koje bicikliramo nije nimalo naklonjeno kampiranju na divljaka. Ravna cesta pred nama, a sa svake strane livade ograđene žicama. Ako bi se i pomolio neki mali prostor, bio je potopljen od nevremena.

Kad smo, već lagano u sumrak, spazile parkiralište uz cestu, zaustavile smo se i utaborile bez oklijevanja.

Pokraj je bilo malo jezerce, ili bolje rečeno malo veća lokva, vjerojatno isto nastala kao rezultat nevremena, i voda u njoj je bila sumnjive kakvoće, ali svejedno sam se sljedećeg jutra okupala u njoj. Još sam živa! A živi su i svi vozači koji su me gledali polugolu u gaćama. Zanimljivo kako misao «ma ionako me nikad više u životu neće vidjeti» može biti utješna.

3. U dvorištu Ureda za sigurnost neke prijevozničke firme

Očajnički tražeći mjesto gdje ćemo položiti svoja umorna tijela, stigle smo u mali gradić. Spazile smo puteljak koji je vodio prema livadama pa smo krenule istražiti. Kad imaš dva velika bicikla i dva psa, ne možeš proći nezamijećeno. Svi su znali da smo u selu. Nevidljivosti nije pomoglo što smo još i stale u lokalnom dućanu kupiti jogurt.

Dok smo dizale šator, prišao nam je auto i striček u njemu je rekao da tu nije sigurno kampirati, puno loših ljudi se kreće uokolo noću i bolje je da idemo kod bolnice, gdje ima svjetla. Malo smo si progruntale i odlučile baciti oko na bolnicu, ali to nam se učinilo kao još gora opcija jer smo izložene pod svjetlom.

Kroz minutu isti striček nam je opet prišao i rekao da je sredio da spavamo u dvorištu neke prijevozničke firme. Ograđeno je i čuvar je tamo cijelu noć.

Nismo bile sigurne da li im možemo vjerovati ili ne. Da li su pošteni ili će nas zatvoriti i nećemo moći van.

Na kraju smo zaključile da imamo dva psa, dva suzavca i elektrošoker.

4. U konjskim govnima

Došao je i taj dan. Kad tad svi završimo u govnima. Biciklirajući i gledajući sve te silne ograde oko nas, spazile smo malu livadu za ispašu, a vrata od ograde nisu bila zaključana lokotom, već su se dala lako otvoriti.

Kriomice smo se spustile sa ceste, uzbuđene zbog tako lijepog mjesta za kampiranje. No, pogledavši bolje, shvatile smo da su svuda oko nas konjska govna.  Bacile smo se na logičku zagonetku kako svoje šatore kvadratnog oblika smjestiti na vrlo male i nekvadratne površine između govana. Na kraju smo odustale. Jebešga.

5. U napuštenoj kući uz rijeku

Stigavši u gradić Chable, pred nama se ukazala rijeka. Rijeka o kojoj smo maštale svaki put kada bi postale svjesne svoje masne kose ili smrdljivih šatora. Zaustavile smo se na obali, uzele šatore, karimate i vreće za spavanje i bacile ih u vodu. Oh koji gušt je to bio! Nakon opreme za kampiranje na red smo došle mi. A u taj čas se uz obalu zaustavio i kombi sa hrpom muškaraca koji su odlučili oprati svoj kombi. Čista slučajnost, sigurna sam.

Ipak, možda ih je i sam bog poslao, jer nekoliko minuta kasnije, kad je počela padati kiša, zahvaljujući njima smo saznale za napuštenu kuću kraj rijeke gdje možemo sigurno prespavati. Tu večer smo jednostavno bile sretne. Čisti šatori, čiste mi, sve je mirisalo po sapunu. Kiša je padala, a mi smo bile pod krovom, sigurne od prokišnjavanja. Večerale smo i gledale kišu kako se slijeva niz krov, i gledale smo smeđu rijeku kako teče u svom koritu i bile smo sretne.

6. Na ranču

Prvobitni plan je bio prijeći granicu preko Frontere Corozal, manje prometnog graničnog prijelaza, no u razgovoru sa policajcem na benzinskoj postaji shvatile smo da nam dođe na isto ako idemo na El Ceibo, koji je u tom trenu bio puno bliži. Na putu do tamo prošle smo kroz grad koji nosi ime po Emilianu Zapati, legendarnom junaku meksičke revolucije i simbolu antifeudalne borbe, a grad većinom pamtim po tome što smo se tamo počastile pečenim pilećim krilcima.

Predvečer smo stale kraj ranča uz cestu, velika livada se protezala do kuće u daljini. Nakon toliko ilegalnih kampiranja i narušavanja privatnih posjeda, prvi puta smo digle šatore na tuđem zemljištu uz dozvolu vlasnika. Vratile smo se iz sive zone kriminala na stranu pravednika J

7. U carstvu krpelja

Pravedništvo nije dugo trajalo, već sljedeći dan smo opet bile na tuđem posjedu, ilegalno i poskrivećki. Kiša je prijetila pa smo se ušuljale na ograđeni pašnjak. Da, pašnjak znači novu kakicu. Smrknutih lica smo gledale u prijeteće kravlje torte. Ipak, uspjele smo naći komad zelene površine, te smo brzo podigle šatore. A onda smo shvatile da krpelji plaze svuda po nama i po psima. Tisuće malih crnih seronja gmižu i gmižu.. Ali kiša je već počela, a bolje solucije nije bilo. Vadile smo krpelje sa sebe i pasa narednih nekoliko dana.

8. U dvorištu kuće u izgradnji

Policajac na benzinskoj postaji nas je upozorio da se ne zadržavamo oko granice. I imao je pravo. Granica i nekoliko km nakon nje zračila je opasnošću. Na samu granicu smo došle poslijepodne, malo kasno, ali čišćenje bicikala nakon izlaska sa onog pašnjaka je potrajalo.

Ovo je bio prvi prelazak granice, nismo imale pojma što očekivati. Na kraju smo vjerojatno platile i ono što nismo trebale. Prilikom izlaska iz Meksika naplatili su nam 295pesosa (140kn), to je kao neka turistička naknada.

Prilikom ulaska u Guatemalu naplatili su nam naknadu za pse. Natezanje oko toga je poprilično potrajala, izgledalo je više-manje kao dobar i loš policajac. S tim da je Trisha bila loš, a ja dobar, naravno J

Službenik nas je tražio 150GTQ (113kn) za svakog psa. Odbile smo to platiti, i Trisha se je svađala s njim. Izmjenjivale smo se u njegovom uredu i dok je ona ljutito protestirala, ja sam protestirala ljubazno, ali odlučno, tražeći ga pritom da mi da svoje ime, broj značke i broj nadležne osobe i svog šefa.

Na kraju smo platile 50GTQ iako smo svjesne da je i to bilo previše. No, bližila se noć i nismo htjele biti blizu granice.

Izmjenjivanje u uredu je bio naš način kako sačuvati i obraniti stvari. Naime, čim smo prešle granicu, okružila nas je hrpa ljudi koji su samo čekali trenutak nepažnje da nam nešto maznu. I stvarno mislim da postavljanje imigracijskog ureda na padini, gdje ne možeš doći nikako nego pješice po nekom puteljku, nije ništa drugo nego smišljeni način kako opljačkati turiste.

Malo poslije granice, spazile smo kuću u izgradnji, a otac i sin, mali dječak, su istovarivali pijesak. Odlučile smo ih pitati za kampiranje u dvorištu. Zaključile smo da obiteljski čovjek sa malim sinčićem sigurno nije neki manijak.

Drugo jutro smo iza kuće pronašle bačve s vodom pa smo iskoristile priliku da operemo sa sebe svo blato i sljepljenost od neprekidne kiše koja nas prati.

9. U kamenolomu

Ako pogledate na Google maps, vidjet ćete da od prijelaza granice u El Ceibu pa sve do El Naranja nema nikakve ceste. Tj, nema na karti. U stvarnosti je to jedna prekrasna, široka cesta, sa dovoljno prostora za sve. I nije baš prometna btw.

Došavši cestom do El Naranja, saznale smo da se moramo vratiti natrag kojih 10km. Znaaam, 10km zvuči kao prava sitnica. Ali, da vam kažem malo o tih 10km.

Prvo, da bi izašle iz El Naranja čekao nas je ogroman strmi uspon. Onaj isti niz kojeg smo vrištale od sreće dok smo se spuštale u grad. I drugo, kad bicikliraš bez prestanka 9 dana, po neprekidnim brdašcima gore-dolje, kad su ti noge već potpuno umorne, i 1km je smak svijeta.

Ipak, stisnule smo zube i okrenule bicikle. Negdje na pola uspona smo otkrile kamenolom i sakrile se unutra.

10. Još jedna kuća u izgradnji

Moje noge su bile umorne, ali Trishine su bile totalka uništene. Privikavanje na Ceibu u prikolici i usponi koje smo prelazile zadnjih dana, učinili su svoje. Nakon kamenoloma nismo stigle daleko. Možda kojih 30ak km. Tamo smo spazile još jednu kuću u izgradnji i stale pitati za dopuštenje da kampiramo pod krovom kuće. Umor je bio očigledan.

Obitelj je bila jako ljubazna i jako uzbuđena zbog našeg dolaska. Ostale smo tamo dva dana, igrajući se sa djecom i psima i odmarajući se. Nakon opasne granice, gostoljubivost ove obitelji je bila pravo osvježenje. Nahranili su nas i trudili se da imamo sve što trebamo.

11. U skromnoj kući sa obitelji

Nakon dana odmora, krećemo dalje.  Teren je postao ravniji i lakši. Prolazimo kroz sela uz cestu, skromne drvene kuće sa zemljanim podom. Predvečer primjećujemo ranč, kuću na malom brdašcu i obitelj koja se kupala u malom jezercu. Pitale smo za kampiranje, ali pozivaju nas u svoju kuću, govorivši da je preopasno kampirati. Mlada obitelj sa dvoje male djece. Događaji nakon toga su se odigravali začuđujućom brzinom. Iako sam ja htjela spavati u šatoru kraj kuće, Trisha je rekla da bi bilo bezobrazno odbiti njihov poziv da spavamo u njihovom krevetu. Možda je imala pravo, no svejedno sam teška srca pristala. 

Kuća je bila skromna, jedna prostorija sa dva kreveta. Nakon ljubazne i pristojne djece kod prijašnje obitelji, ovo dvoje je bilo dvoje malih divljaka, preskakivali su sa kreveta na krevet, vrištali i stalno nas nešto ispitivali. A mi smo nakon napornog dana samo htjele leći i jesti. Vrućina je tog dana bila nesnosna, bila sam potpuno znojna, pa sam odlučila, budući da je već bio mrak, izići van i koliko toliko se otuširati vodom iz boce. Nakon što sam se obukla i okrenula, imala sam što vidjeti, mali dečkić je stajao iza mene i promatrao me, pretpostavljam cijelo vrijeme :/

S nelagodom sam se vratila u kuću i uvukla u krevet, uzevši zobene žitarice i mlijeko. Činilo se da vika i cika neće nikada završiti.

Ipak, majka je uspjela smiriti djecu i Trisha i ja smo se stisnule u jednom krevetu, a cijela obitelj u drugom. Noć nije donijela puno sna. Bilo je vruće, kreveti su škripali, psi su lajali, sve me je svrbilo i nešto je cijelu noć plazilo po meni.

Čim se sunce koliko toliko probilo kroz maglu, oko 5.30h, mi smo već bile na nogama, spremne za polazak.

Prilikom izlaska iz ranča, dok smo se petljale sa guranjem bicikala i sa kontroliranjem pasa da ne istrče na cestu, dva konja su nam uspjela pobjeći. Gledala sam u nevjerici kako divlje trče amo tamo cestom, izazivajući kaos. Zbog magle vidljivost je bila nikakva i vozači su ih pukom srećom uspijevali izbjeći.

Ostavila sam Trishu da čuva bicikle i pse, a ja se bacila u trk za konjima. Jednostavno sam ih morala uhvatiti. Gubitak ta dva konja za ovu skromnu obitelj bi bio katastrofalan.

Ipak, iskreno, nisam imala pojma kako da ih sustignem ili uhvatim. Čim bih se koliko toliko približila, naišao bi neki auto ili kamion i natjerao ih u ponovni trk. Nakon par minuta srela sam dva dečka, jednog na konju i jednog na biciklu i zamolila ih da mi pomognu. Zajedno smo uspjeli obuzdati konje i vratiti ih na ranč. Uh, koje vraško buđenje je to bilo. Srećom, zbog guste magle, obitelj nije ništa vidjela :)

12. U hotelu

Iako smo se u La Libertadu planirale samo opskrbiti hranom i kampirati van grada, vidjevši grad i civilizaciju nakon dugo vremena, jedeći piletinu sjedeći ispred crkve u kojoj smo punile baterije na mobitelu i laptopu, odlučile smo zajebat štednju i otići u hotel. Sobu smo platile 45GTQ po osobi (33kn). Tuširajući se pod TOPLIM tušem, kojeg ja nisam imala još od Pueble, vrištale smo od smijeha i euforije, nismo se mogle kontrolirati. Izišle smo u šetnju sa psima kao potpuno nove osobe, nosivši na sebi svoje jedine i zadnje komade čiste odjeće.

Drugi dan tik prije nego što smo se trebale odjaviti iz sobe, odlučile smo ostati još jedan dan. Oprati robu, naći Internet, javiti se svojima napokon, napisati blog koji uvijek kasni, khm, khm :)

Nakon što smo tu večer, u pizzeriji do hotela, otkrile najbolji burito na svijetu (7kn po osobi), shvatile smo da je ovaj grad rađen baš po našoj mjeri - jeftin hotel sa toplom vodom, do njega jeftin i prefin burito, ispred njega park za pse, preko ceste pekara sa kolačima, dvije ulice dalje supermarket i dvije kuće dalje Internet cafe. Savršenstvo!

13. Na ranču u kući kraj jezera

Ranč smo spazile slučajno. Zapravo smo primijetile palapu i mislile kako bi prespavale u njoj, a onda, prišavši bliže, vidjele smo da se radi o velikom ranču. Obitelj nas je radosno primila i smjestila nas u prostor gdje je prije očito bila kuhinja, ali u sadašnjosti su tamo obitavale kokoši jer je pod bio pun kakice. I kad smo već kod kokoši, da li je licemjerno što mrzim živuće kokoši, ali jako volim pečenu piletinu? :)

Ispod kuće je bilo veliko predivno jezero u koje smo se taj dan i sljedeći sjurile kupati.

Ceiba obožava vodu, može plivati satima, loviti štap, skakati u vodu. Onni je kukavica koja se boji vode od kad je kao mali pljusnuo u hladno zaleđeno jarunsko jezero. Ipak, drugi dan Onnica je plivao!! Ja bih bacila štap u vodu, a on bi prvo pažljivo pažljivo ušao i onda plivao do štapa i donio ga natrag. Ah, Onnica, bila sam tako ponosna na njega! Njegova ozbiljna koncentrirana faca, čvrsto stisnutih ustiju i rep koji vijuga u vodi :) <3 <3

14. Pod nadstrešnicom kuće

Kad smo teška srca ostavile kuću sa jezerom, krenule smo prema gradu Sayaxcheu. Prešavši prljavu smeđu rijeku i ušavši u grad, ušle smo u sasvim drugi svijet. Svijet ljubaznih, nasmijanih, dobronamjernih Guatemalaca od prošlih dana je nestao, i najednom smo bile u području odvratnih muškaraca koji dovikuju prostote, u području djece koja viču Gringo i u području žena koje šute pognutih glava.

Trisha je imala loš dan i djeca su je napala bacajući kamenje na nju i Ceibu. Žena koju je stala pitati za kampiranje ju je odbila, žena na tiendi (kiosku) koju je stala pitati za smjer prema hotelu joj se počela smijati u facu. Stvarno loš dan praćen kišom. Predvečer, već potpuno mokre, primjećujem jedinu naizgled pristojnu kuću i pitam za kampiranje. Imale smo sreće i žena nam je dopustila da spavamo vani u šatorima pod nadstrešnicom kuće. Dok smo kuhale juhu i grickale kekse nismo mogle vjerovati koliki kontrast može nastati samim prelaskom preko rijeke.

15.  U napuštenoj kući/skladištu kanistara sa gorivom

Grozno područje se nastavilo i drugi dan. Isto kao i povremena razdoblja kiše. U rano popodne stajemo kod tiende kupiti sok i usput se raspitujemo gdje možemo kampirati. Nisu bili od pomoći, pa odlučujemo krenuti dalje, no kiša naglo počinje jačati. Nekoliko metara dalje, kiša pljušti. U tom trenu susrećemo dvojicu biciklista, lokalni dečki, koji su projurili mimo nas i skrenuli skloniti se od pljuska pod nadstrešnicu neke drvene kuće. Iako smo prošle mimo nje, nismo je uopće primijetile do tada.

No, brzo smo slijedile njihov primjer i uputile se i mi tamo skloniti. Prišavši bliže vidjele smo da su vrata otključana, pa smo zavirile unutra i vidjele prostoriju punu praznih kanistara koji su mirisali po gorivu. Ali isto tako je bilo i dovoljno mjesta na podu da stavimo svoje stvari i vreće za spavanje.

Kiša nije jenjavala, a dvojac sa biciklima je otišao. Odlučile smo tu prespavati. Isto tako smo odlučile i iskoristiti pljusak i otuširati se. I mogu vam reći da je baš bio užitak stajati na kiši, na pljusku i ispirati sa sebe sve one grozne seksističke komentare kojih smo se naslušale zadnjih dana.

16.  U hostelu

Krećemo rano ujutro dalje, želimo izbjeći situaciju da nas netko zatekne u toj kući. Kiša još lagano pada, ali tokom dana prestaje. Nakon nekog vremena asfaltna cesta se pretvara u prljavu kaljužu. Nismo se uzbuđivale previše jer smo se već i prijašnjih dana znale susretati sa povremenim prekidima asfalta makadamom, obično zbog nekih radova.

Ipak, duga ravna blatna cesta tog dana je trajala poprilično dugo. Kad smo se napokon dočekale asfalta, odahnula sam i rekla kako smo imale sreće jer nismo morale voziti po kaljuži uzbrdo.

Nekoliko zavoja kasnije dočekalo nas je upravo to – blato do koljena i uzbrdica. Sljedećih 30ak km šljapkale smo po blatu, gurale bicikle, vukle ih, mučile se i svim snagama upirale. Kraj lošeg područja se okrunio lošom cestom.

Izbivši napokon na veću cestu, promjena u zraku se odmah osjetila. Uistinu smo u tom trenu izašle iz noćne more. Nakon tri tjedna potpune izoliranosti, druživši se samo sa pokojom lokalnom obitelji, dok smo sjedile pred tiendom ispijajući fantu, do nas je stao Rob, biciklist iz Nizozemske koji je već 8mjeseci na putu. Krenuo je iz Aljaske i ide za Argentinu. Ooo koje veselje! Zasule smo ga sa sto pitanja i pričale što nam se sve dogodilo.. Nakon onog blata, stvarno smo izgledale ko dvije divljakuše pobjegle iz umobolnice. Nakon njega kod tiende je stao još jedan par biciklista, dvojac iz Njemačke, oni su pak na svom godišnjem odmoru i bicikliraju od Meksika do Costa Rice.

Oh baš je to bio veseli sastanak. Nakon kratkog odmora, pozdravili smo se i rekli da se vjerojatno još vidimo na cesti jer svi idemo u istom smjeru.

Krenule smo dalje, i u jednom trenu kraj nas je prošao motorist. Budući da smo bile na usponu pričekao nas je na vrhu. Bio je to Matt, momak iz NYC, na svom putu motorom do Argentine. I on je išao u istom smjeru, svi smo taj dan za cilj imali Rio Dulce. Pozdravile smo se i s njim i krenule odvaliti još tih posljednjih 15ak  km. Znale smo da taj dan idemo u hostel jer nam je bilo dosta kiše i blata i insekata.

Došavši u Rio Dulce uputile smo se prema hostelu za koji nam je Matt rekao i bile smo pozitivno iznenađene kad smo tamo srele i Roba i Njemce. Juppii! Svi na okupu!

17.  U šumi pod paskom čuvara

Drugi dan Njemci su krenuli prvi, iza njih Rob, pa Matt. Znale smo da ćemo ih još negdje sigurno sresti. Mi smo čekale da nam se opere odjeća pa smo krenule dosta kasno. Nismo stigle predaleko, možda kojih 20km. Vozile smo uz prekrasnu šumu, ali stalno je bila ograđena. U jednom trenu sam spazila mali puteljak koji je vodio u šumu i odmah dala mig Trishi da tu ulazimo. Dok smo tražile gdje ćemo dići šatore, shvatile smo da nismo same. Naime, u sred šume je stajao čuvar/zaštitar.

Prišla sam mu i pitala dal je problem kampirati, rekla sam mu da smo imale naporan dan i da smo dugo biciklirale :)

Rekao je nema problema i nek se ništa ne brinemo, on će biti tu cijelu noć. Iskreno, nismo znale dal bi se tome trebale veseliti ili ne, ali nekako nismo marile previše.

Ipak, noć je bila dobra, jedino što smo, nakon što smo se koliko toliko uspjele riješiti svrbeža i uboda insekata, tu noć dobile nove ubode.. Svrabežu, dobrodošao natrag!

18.  CS u Puerto Barriosu

Ako iz Rio Dulce idete prema Guatemala Cityju, Puerto Barrios vam definitivno nije usput. No u tom gradu živi jedini CSer na tom području i htjele smo se odmoriti par dana prije nego započnemo svoj proboj i uspon prema Guatemala Cityju.

Javier se ispostavio kao super host i super osoba. Uživale u njegovoj kući i u zajedničkim druženjima kad bi došao s posla. Ostale smo tamo par dana, jedan čak potpuno same jer je Javier morao u G.City. U međuvremenu nam je Rob javio da je cesta prema G.Cityju grozna i opasna, puna velikih kamiona koji su skroz bezobrazni. Što smo u neku ruku i same primijetile na putu do Puerto Barriosa kad je jedan od njih skoro izgurao Trishu sa ceste.

I tako smo odlučile stopirati do G.City. Dva bicikla, dvije prikolice, dva psa, hrpa stvari i mi. Stopiranje je dobilo novu dimenziju! :)

Galerija slika

mehiko - šmehiko

Nakon hladne božićne dobrodošlice, Oscar nas je drugi dan preselio kod svoje prijateljice Adriane, mlade 25-godišnje curke. Kuća je bila nova, nenamještena, pa smo opet završile na podu, ali ovaj put u puno boljem ozračju.

Trisha i ja smo imale svoje misije:

–        ona: vratiti se u SAD po svog psa (Trisha je počela biciklirati sa svojom Ceibom u SADu, ali se Ceiba tokom puta razboljela, pa ju je Trisha poslala kod svojih roditelja na farmu na oporavak. U Meridi je saznala da se pesica oporavila sasvim dovoljno i da je spremana za novo bicikliranje i tu je pala odluka da se vraća po nju),

–        ja: popraviti prikolicu koja se strgala na putu do Cd del Carmen i naći zanimaciju dok čekam da se Trisha vrati.

Oscar se opet ponudio za pomoć. Uzeo je moju prikolicu i ostavio ju kod majstora, a Trishi je kupio autobusnu kartu do Cancuna kako bi od tamo uzela avion za Wisconsin. Ujedno je i on u isto vrijeme trebao ići poslovno u Houston, pa je rekao Trishi da će ju pokupiti u Wisconsinu sa novim džipom koji je taman tamo kupio i da će zajedno voziti natrag do Ciudada.

Raise your glasses

Igrom slučaja ili sreće, taman u to vrijeme, na istom geografskom području nalazio se i Dave, Englez kojeg sam prije par godina ugostila kod sebe u Zagrebu. Hvaljen budi Facebook i eto Davea u Ciudadu kod Adriane :)

Svo troje smo zajedno otišli za Novu Godinu u Adrianin rodni grad Huimanguillo u Tabasco regiji. Ovdje se jako drži do tradicije i obitelji, pa se za NG cijela obitelj okupi i slavi zajedno. Zato se u ovom malom gradiću okupila Adrianina rodbina, njih 30ak, iz svih regija Meksika. I Dave i ja kao dva aliena među njima :) No samo izgledom, jer ova obitelj nas je jako lijepo primila i ugostila.

Dani u Tobascu su bili zabavni, malo istraživanja vodopada, malo švrljanja po muzeju olmečke kulture, malo isprobavanja lokalnih specijaliteta, bogata trpeza za doček, jako puno pjesme i plesa, a i Dave se skoro oženio :) Iako ga nitko nije razumio – niti njegov britanski engleski, niti njegov španjolski sa britanskim naglaskom. Stvari su došle do te mjere da sam ja morala prevoditi njegov engleski na – engleski! :)

Bilo mi je jako drago što sam imala Davea uz sebe. U cijeloj toj «meksičkoj, čvrsto-povezanoj-savršeno-obiteljskoj, religioznoj» shemi, on je bio moja jedina poveznica sa onime što ja jesam – «europsko, nereligiozno, hladno i daleko od obitelji» ja. I kad ga je Hilda, Adrianina rođakinja, pitala zašto ne vjeruje u boga, tako je lijepo sažeo sve ono iza čega i ja stojim:

«Ne vjerujem u boga jer ga nikad nisam vidio. Ali vjerujem u ljude jer sam vidio puno dobrih ljudi. I vjerujem u ljubav, jer sam vidio puno ljubavi.»

Veseli ispraćaj stare godine i dobra vibra nije se dugo održala. Prvi dani nove godine donijeli su promjenu. Osjećalo se nešto čudno u zraku, negdje se nešto kuhalo, a uvelike mi se činilo da ima veze sa Oscarom.

Dan prije nego što je otišao za SAD, donio mi je prikolicu. Na prikolici sam htjela napraviti 3 stvari:

1.      ojačati dno, koje je trenutno samo platneno, sa šperpločom ili limom ili štogod

2.      popraviti strgani dio kod spoja prikolice i bicikla

3.      nadograditi jednu malu policu za sve stvari koje vozim u prikolici, tipa hrana za Onnija, kako bi Onni imao više mjesta u samoj prikolici

Sve to su trebali riješiti Oscarovi majstori, a kad ju je donio, jedino što je bilo riješeno je bila polica. Hmm..

Hitch-hitch-hitchhiking

U svakom slučaju, bila sam opet na početku sa prikolicom, no ostavila sam to za kasnije rješavanje, jer sam sljedeći dan uzela par osnovnih stvari i autostopirala prema Mexico Cityju. Trisha se trebala vratiti za 10ak dana, i jedan mali izlet sjevernije mi se činio kao odlično rješenje. Pogotovo što se u sklopu čudnih stvari odjednom pojavila i Adrianina alergija na Onnija.

Nekoliko prijašnjih stopiranja na relaciji Duga Resa-Karlovac me nikako nisu dovoljno pripremili na ono što me čeka. Nisam znala što i kako, pa sam samo izašla iz kuće i stala na cestu pored.

Nisam bila ni svjesna da u tom trenu otvaram vrata jednom posebnom svijetu, svijetu vozača kamiona.

Svaki put kad bih otvorila vrata kabine i pokušala na prvu prosuditi da li ulazim u kamion manijaka ili ne, nakon kratkog upoznavanja dočekalo bi me pitanje – da li si gladna? Jesi li jela? I nedugo nakon toga bi stali uz neki usputni restoran i ti vozači, koji slove za opasne grubijane, bi mi platili doručak ili ručak ili večeru. A nakon toga bi mi održali lekciju kako je opasno to što radim i kako se moram čuvati.

Usamljeni vozači, bez privatnog života, voze danima bez spavanja, na energetskim pićima, na cigaretama, na tabletama koje ih drže budnima.. Samci jer ne mogu upoznati nikoga osim poneke tajnice u firmi za koju voze ili konobarice u restoranu uz cestu.

Najviše vremena sam provela sa Gonzalom. Krenuvši tog jutra iz Ciudada, mislila sam da ću do večeri stići u Pueblu, gdje me čekao host Ricardo. No, mijenjanje kamiona, loša cesta, kiša ujutro, odužilo je vožnju, i kad me Gonzalo pokupio u 17h bila sam još jako daleko od Pueble.

Gonzalo je bio duša od čovjeka, toliko strpljiv sa mojim španjolskim, trudeći se odgonetnuti kog vrapca ja pričam, i s druge strane, kad ga ne bih razumjela, dao bi sve od sebe da nađe drugi, jednostavniji način da mi objasni.

Noć je pala, sati su prolazili i bivalo je sve kasnije. Spojila sam ga na telefon sa Ricardom da se dogovore gdje me on može ostaviti kako bi me Ricardo pokupio, no kako Gonzalo nije išao baš točno u Pueblu, njih dvoje se je lijepo dogovorilo kako je najbolje ostaviti me u motelu uz cestu, gdje ću spavati na sigurnom, a Ricardo će me pokupiti drugi dan ujutro.

Inače, ti moteli uz cestu služe samo jednoj svrsi – seksu. Plaća se po satu i nitko tamo stvarno ne ide prespavati. Kad smo stigli u 2h ujutro, pitam se što li je vlasnik motela mislio vidjevši vozača kamiona, mene i psa, a još smo tražili i sobu do jutra :)

Uvjerivši se da sam se sigurno smjestila u sobi, Gonzalo je morao nastaviti svoj put.

Oči su mu se sklapale, ali posao ne pita.

-          Do kojeg roka moraš stići?

-          Nemam rok, ali svi kamioni pristižu po redu, i ovisi koji sam u redu, po tom redu ću ponovno krenuti. Ako dođem kasno, može se dogoditi da ne vozim dan ili dva.

-          Zašto ne radiš neki drugi posao?

-          Ovaj je najisplativiji. Ako radim u tvornici, ili kao pekar, ili kao ličilac ili slično, tjedno bih zaradio od 600 do 800 pesosa, a kao vozač kamiona mogu tjedno zaraditi oko 4000-5000 pesosa.

I zato vozi i vozi i vozi.

Tu večer, kako smo se približavali motelu, cesta je išla sve više uzbrdo i sa sve više zavoja. On vozi kamion sa duplom prikolicom, i imala sam osjećaj da sam u Formuli 1. Pretjecanja iz trake u traku po cesti punoj rupa.. Grčevito sam se držala za ručku na vratima.

-          Koliko dugo već voziš kamione, Gonzalo?

-          14 godina.

-          I koliko si puta imao nesreću?

-          Niti jednom. Zašto? Strah te je?

Uslijedilo je ono jedno tipično žensko «ne» koje zapravo znači «da», ali koje muški nikako da nauče raspoznati :)

Družakanje po Mexico Cityju i okolici

Puebla je prekrasan grad, miran, čist, lijep, u podnožju snažnog Popocatepetla i njegove družice Iztaccihuatl. Ricardo je bio odličan host, pokazao mi je okolicu, lokalne običaje i bio jako zanimljiv sugovornik.

Proputovao je sve i svašta. Iz svake države ponese lokalni instrument, lokalnu zemljopisnu kartu i šešir. Ujedno, svaki od tih instrumenata zna i svirati. A isto tako zna i bar nekoliko riječi na jeziku svake države koju je posjetio, pa tako i hrvatskom :)

Nakon par dana sa njim i švrljanja po 4000m visokim vulkanima, krenula sam za Mexico City. Tamo me čekao Pepe, Warmshower. Nabavio mi je bicikl od prijateljice pa smo biciklirali po gradu i van njega. Iako bicikliranje po Meksiku nisam doživjela opasnim, MC je ipak malo drukčija priča. Što je, je, promet je velik, brz, gust, ceste su loše, treba imati hrabrosti ući u taj metež na malom bicikliću. Ali jesam i još jednom sam bolesno uživala u tome. Kaos je moja furka :)

Imala sam prilike i prisustvovati trećoj godišnjici biciklističkog kluba Bici Verde, koji je u tu čast imao noćnu vožnju gradom. Dala sam intervju za tko zna koga i dobro se zabavila sa tim zaljubljenicima u bicikliranje koji zapravo nikada nisu biciklirali izvan svog grada :)

Jedina stvar koju sam baš onako jako htjela vidjeti u Meksiku je Piramida Sunca, što mi se i ostvarilo kada smo dan nakon noćne vožnje Pepe, ja i još dva mladića krenuli na dvosatnu vožnju bicevima do nje.

Dan je začinio susret sa Robertom, mojim sponzorom bicikla, kojeg sam doslovce srela na Piramidi. Eto, nekad je baš lijepo pričati hrvatski i reći – jebemti, al je prljav ovaj Meksiko – bez da te itko razumije :)

Kako sam bila bez prikolice, Onni je morao ostati u stanu i čekati da se vratim. Obilazak piramida se odužio, a trebalo je još voziti i dva sata natrag do MC.

Moja nervoza što je Onni sam još se više povećala kad se jednom od mladića probušila guma. I mijenja on nju i mijenja, 5 minuta, 10, 15, 25…

Pa ne može ugurati vanjsku gumu u obruč.. A onda sam u jednom trenu prošvikala i istrgnula mu taj kotač iz ruku, ugurala gumu, napumpala, smontirala na bic i rekla zapovjednim tonom: Ajmo, Onni me čeka!

Pa ti sad probaj stati na put između mene i mog psa :)

Od heroja do zločinca

A paralelno sa mojim izletom u autostoperske vode, odvijala se i prava mala meksička sapunica sa Oscarom i Trishom.

Oscar je pokupio Trishu u Wisconsinu i krenuli su prema Houstonu, gdje su bili cca tjedan dana dok je on slagao komponente na svoj novokupljeni džip.

Čovjek koji je donirao prikolicu, koji je rekao da mu se obratimo za pomoć kad god trebamo, odjednom je postao podmukli gad.

Iz nekog čudnog razloga mislio je da Trisha i ja nismo u kontaktu, pa ju je počeo filati sa pogrešnim informacijama. Tj. počeo ih je izokretati.

Npr. znao je da idem prema Meksiko Cityju dok čekam Trishu, no njoj je to servirao kao podatak da ja odlazim iz Ciudada bez nje.

Počeo joj je pričati loše priče o Hrvatskoj i Hrvatima. On navodno posluje sa nekom našom firmom, pa je samim time najbolji poznavatelj i sudac našeg mentaliteta i karaktera.

Čovjek koji još nije razveden od prve žene, ali već par godina živi sa drugom s kojom ima djecu, koji paralelno pokušava napraviti i ljubavnicu od Adriane, dao si je truda da novcem pokuša potkupiti i Trishinu naklonost.

Kad je uvidio da ne uspijeva u svom naumu, ostavio je Trishu na granici, na cesti, sa psom u jednoj ruci i prikolici punoj stvari u drugoj, da sama prođe kroz najopasniji dio Meksika.

Nije joj preostalo ništa drugo nego da i sama autostopira, a kako se sve točno odvilo i sa više detalja možete pročitati na njenom blogu.

Jednom sam voleo zbilja, mislim na ljubav pravu, šašavu i silnu

S obzirom na novonastale okolnosti, skratila sam svoj boravak u MC i pojurila prema Ciudadu. Nazvala sam Gonzala da se nađemo i da se s njim opet vratim prema jugu. Morala sam prvo stopirati iz MC do Ecatepeca pa do Tulancinga.

Do Ecatepeca nisam imala puno sreće, pa mi je neki čovjek pomogao u nagovaranju vozača autobusa da me primi u bus sa Onnijem. Na kraju je i uspio, a vozač se pokazao kao pravi kad je zbog mene totalno skrenuo sa svoje rute kako bi me ostavio na dobrom mjestu za daljnje stopiranje. Plus, tu dugu vožnju mi je naplatio samo 15 pesosa!

Nakon ovog kratkog iskustva sa stopiranjem, zaključila sam da to nije moj đir. Prvo, dosadno mi je čekati dok mi netko stane. Drugo, nisam baš najbolja osoba za usputni chit chat o svom privatnom životu sa vozačima kamiona, a oš neš, koliko god bili ljubazni, u jednom trenu putovanja, svi oni dođu do tog pitanja.

I tako, dok sam stajala na autocesti za Tulancingo, sa knjigom u lijevoj ruci i podignutim palcem na desnoj ruci, prišlo mi je dvoje mladih, brat i sestra, i rekli da mogu s njima u njihovom kombiju. Bili su pravo osvježenje nakon svih onih kamiondžija. Joki je pričala engleski, a Eliel nije, pa mi je bilo super kad joj je rekao: Reci Anni da ima lijepe oči i da ću joj sad otpjevati pjesmu kako bi me se zauvijek sjećala :)

I tako je i bilo. K vragu, ali ti Meksikanci, svi od reda, znaju pjevati! Muški, žene, djeca, svi! :)

U Tulancingu sam pričekala Gonzala i oko 18h smo krenuli na još jednu dugu vožnju. Ovog puta je kamion bio potpuno natovaren i kretali smo se brzinom puža.

-          Anna, zašto putuješ? Tako je malo vremena za upoznati te. I tako je malo vremena da ti upoznaš nekoga. Kako ćeš se zaljubiti? Kako ćeš naći muža?

I kako mu reći da sam se već zaljubila? Da sam već voljela? Da već volim? Da sam već našla muža? Da putujem jer je to jedino što mogu? Da putujem jer mi ništa drugo ne preostaje? Da putujem jer sam sve to izgubila?

Nisam rekla ništa od toga. Osmijeh uvijek spašava situaciju.

-          Ne brini, Gonzalo, put i život se pobrinu za sve.

A i kako mu objasniti riječima ono što osjećaš srcem? Ono što sanjaš, ono o čem razmišljaš dok ležiš u šatoru, ono što vrtiš pred očima dok se okreću kotači tvog bicikla.. Ili bih «ono» trebala zamijeniti sa «onog»..

Jednom sam voleo zbilja, a danas vozim hiljadu milja, da zaboravim da sam voleo zbilja. Komično, zar ne? :)

Two girls, two dogs, two bicycles, two trailers, two continents, two years

Tokom noći se dogodila nesreća na cesti, pa su ju zatvorili, a Gonzalu i meni nije preostalo ništa drugo nego odspavati dok se to ne riješi.

Drugi dan, oko 14h, došlo je vrijeme rastanka. Prije toga , Gonzalo je preko radio stanice kontaktirao druge kolege i našao mi siguran prijevoz do Villahermose.

Stvarno je čudno kako se čovjek zbliži u tako kratko vrijeme. Dva dana u toj kamionskoj kabini, razgovarajući o svemu, iskreno i otvoreno, stvore osjećaj da se poznaješ godinama. I automatski sam se sjetila svoje domaćice u Nizozemskoj, mlade Claire, koja je sa 18 godina autostopirala Australijom i pričala mi baš o tome.

Put spoji, put razdvoji. Toliko dobrih, zanimljivih ljudi sretnem putem i većinu neću nikada više vidjeti. Neke ću i zaboraviti.

I ne mogu reći da mi se, onog trena dok sam gledala Gonzala kako odlazi kamionom u svom smjeru, a ja pješačila do drugog kamiona, srce nije stisnulo od tuge. Koliko rastanaka čovjek stvarno može podnijeti?

Stigavši napokon u Ciudad, usred noći, počela sam dobivati stotine praznih SMSova od Trishe. Kad kažem stotinu mislim na 197 prazna SMSa!

Znajući da u to vrijeme Trisha taman stopira preko najopasnijeg dijela Meksika, i da je već imala neugodno iskustvo sa prvim vozačem, u panici sam mislila da mi možda šalje poziv za pomoć.

Nazvala sam ju, ali nije se javljala. Zvala sam opet i opet i opet. Ništa. A poruke su dolazile i dolazile. Nakon ne znam kojeg pokušaja, javila se, potpuno snena:

-          Trisha jesi li dobro??

-          Da, spavala sam. Što je bilo?

-          Upravo mi dolazi hrpa tvojih praznih SMSova!

-          Nemam pojma, poslala sam ti samo jednu sa tekstom da sam ujutro u Ciudadu.

-     Oh bože, nemam pojma što se događa, ove poruke samo stižu, a tu jednu nisam dobila.. Ah ništa, nastavi spavati. Vidimo se ujutro.

I ujutro je stigla. Onni i ja smo dočekali curke. Ceiba se popiškila od straha kad je vidjela ogromnog Onnija, ali već sljedeće sekunde su veselo jurcali ulicom.

Opet na okupu, opet zajedno, sa jednom članicom više, već sljedećeg dana samo napustile Ciudad del Carmen.

Blaženi Onni među ženama :)

Galerija slika