I feel lonely, so lonely, living on my own… NOT! (Italija, 2.dio)

Ova pjesma više nije moj đir, o ne ne. Bicikliram, upoznajem nove krajeve i ljude, imam svog pesonju kraj sebe, vrijeme je super, kupam se u toplom moru, spavam na plažama pod zvijezdama.. eh, sad sam otišla predaleko. Tako to biva kad pišeš blog sa zaostatkom :/

Pa vratimo se onda natrag u Italiju, u doba kad je Petra otišla i ostavila nas same.

Nakon što sam joj odmahala na kolodvoru, vratila sam se po bic i stvari i krenula svojim putem. Nisam baš imala točan plan, samo ideju da želim ići prema Genovi. Okvirno sam odredila da bi za taj dan Pavia bila odredište pa sam počela okretati pedale u tom smjeru. Pedale su se vrtile, a ja sam bila tužna i sjetna i u mislima vrtila gdje smo sve bile i što smo sve radile. Teško je kad se navikneš na ljude, kad ti prirastu srcu, a Petra i ja smo dijelile dobro i zlo 0-24h 18 dana.. Plus da ne kažem koliko je bilo lakše što je ona cijelo vrijeme išla u shoping i riješila me muke stajanja u redu na blagajni :D

Taj dan nisam došla do Pavie. Negdje sam krivo skrenula, pa sam sukladno tome odabrala novi smjer kojim ću doći u Genovu. Kako je super kad imaš više izbora :)

Predvečer stajem kraj jednog restorana uz cestu da napunim zalihe vode. (Još negdje od Verone je jako vruće, temperature su visoke i bicikliramo samo ujutro i navečer, preko dana spavamo u nekom parku u debelom hladu.) Vlasnik restorana je ujedno i vlasnik dva psa. Vidjevši Onnija donio mu je pun tanjur tjestenine bolonjez. E pa super, moj pas gušta u pašti, a ja kruh, Zdenka sir i voda! A dobro, neka je tako. Bitno da je Onni ok, ja sam ionako tokom zadnje dvije godine prežaljivanja prekida s dečkom (ogromnim količinama čokolade i slatkog)  stvorila dovoljno zaliha da me drže pa i cijeli put :)

Tih dana je novac bio veći problem. Raspoloživa svota se smanjivala, smišljala sam kako zaraditi, ali neko zadovoljavajuće rješenje se nije naziralo, a u džepu stotinjak kuna. No, ljudi kao da osjete kad si u potrebi. Npr, drugi dan sam stala u jednoj maloj voćari uz cestu i uz jednu naranču, jednu breskvu i jednu jabuku, prodavač mi je dao i dinju gratis. U baru nekog shoping centra sam punila vodu, a konobar je izvukao još pola litre hladne vode iz frižidera i dao mi. Sitnice, ali znače.

Trećeg dana solo puta i ujedno dan prije ulaska u Genovu, biciklirala sam po prelijepom kraju. Zapravo, sve do tada vozila sam po ravnom terenu, ali da bi došla do Genove, morala sam se prevaliti preko brda, što znači, bit će uspona :)

Ali uspon je bio čaroban. Jedna cesta, skoro prazna, s desne strane dotiče brdo, a s lijeve je provalija. Doduše u toj provaliji se nalazi pruga i do nje autocesta, što stvara popriličnu buku. Otkrila sam to tokom noći dok sam pokušavala spavati uz cestu. To je bio jedini problem – nije bilo raspoloživog mjesta za kampiranje i kad sam naišla na mini livadu uz cestu , odmah sam ju iskoristila.

Sljedeći dan, nenaspavana od buke vlaka i autoceste, krećem u finalni proboj do Genove. Do tada je uspon bio blag, ali znala sam da me u jednom trenu čeka hard core. No bila sam spremna! :) Ali nisam bila spremna da ću na usponu imati i policijsku pratnju. Da, da, neki plavac u autu me pratio cijelim putem uspona, tj vozio je polako ispred mene, ko neki security. Priznajem, bilo je frustrirajuće. Ne volim da me netko gleda dok umirem i ispuštam dušu, sigurno me razumijete J Kad je vidio da ću uspjeti, ubrzao je, pričekao me na vrhu i mahnuo mi. A onda me opet prešišao na silasku, sačekao malo niže i opet mahnuo :)

Ulazak u Genovu je bio kaotičan. Nakon 4 dana prirode, malih cesta i spavanja vani, evo me u gradu, i to kakvom! Ok, sad znam da je promet bio takav zato jer sam se spustila u zapadni industrijski dio grada. Genova je jako dugačak grad. Na zapadu industrija, u sredini historijski centar i na istoku rezidencijalni dio sa plažama.

Kako sve ove prethodne dane nisam imala Internet, nisam imala ni kauč u Genovi, pa sam pokušala naći nešto u zadnji čas. Međutim sati su prolazili, nitko se nije javljao i predvečer, već luda od čekanja, odlučila sam jednostavno potražiti neki park i spavati tamo.

Zujeći po ulicama, totalno pokislog lica i s nelagodom jer nemam gdje, prilaze mi dva dečka: -Hej jesi ti ona sa CS što traži smještaj?- Bili su to Alessandro i Roberto, dva lokalna CSera. Iznijela sam im svoju situaciju i pokušali su pomoći. Nazvali su sve, čitaj jedina dva, hostele u gradu, no oni nisu primali pse. Onda su gruntali di bi i što bi sa mnom, pa su odlučili odvesti me do jednog skvota gdje se navodno uvijek može prespavati.

Čekala sam neko vrijeme pred skvotom, čitajući knjigu, dok netko ne dođe. Skvot je inače bivši fakultet, sada od grada prepušten grupi mladih ljudi koji tamo organiziraju razna događanja, koncerete, filmske projekcije i slično.

Kroz neko vrijeme pojavilo se nekoliko mladih ljudi, srednjoškolaca, i oni mi nažalost nisu mogli pomoći, nisu imali dovoljno ovlasti da me puste da tamo spavam.

I tako sam se opet zaputila u centar. Bilo je već kasno, oko 22h i ja sam bila potpuno iscrpljena. Četiri dana vožnje i kampiranja, nenaspavanost i uspon taj dan, učinili su svoje i potpuno mi oduzeli energiju.

Genova je grad koji nema puno zelenila. Parkovi su na istočnoj strani, a to mi je bilo predaleko. Plus, tek sam došla u grad, nisam imala pojma kako izgleda, bio mi je nepoznat.

Došavši opet na glavni trg po x-ti put taj dan, odlučila sam jednostavno spavati tamo. Ima ogromna fontana, okružena zidićem na kojem uvijek sjedi hrpa ljudi, pa sam našla svoje mjesto, stavila karimat i zavukla se u vreću, kaj sad, ako policija dođe rješavat ću to u toku.

U početku sam se hrvala sam nekim dosadnjakovićem koji mi je prišao. Naravno da mi je htio ponuditi smještaj u zamjenu za moje društvo. No, nakon nekog vremena je odustao, a ja sam napokon sklopila oči.

Oko 1h netko me budi. Bio je to Roberto, onaj isti dečko od ranije te večeri.

–        Hej, što radiš tu? Zar nisi u skvotu?

Nakon što sam mu sve ispričala, ponudio mi je da spavam kod njega. Skromno je rekao kako je stan nov, još ga uređuje pa je poluprazan, ali ima garažu za bic i ima kauč u jednoj sobi. Uzimam!

Inače, taj dan je bila subota i kako prvi dojam Genove nije bio dobar, imala sam snažan poriv tokom tog dana da samo produžim dalje, no, morala sam ostati u Genovi do ponedjeljka  jer sam trebala preuzeti pošiljku u pošti.

Kako sam na put krenula bez svog mobitela (pametnjakovićka), rekla sam Alanu (ako napišem mom najboljem prijatelju, to ne zvuči dovoljno, jer jednostavno on je moje sve) da mi ga pošalje u Genovu.

Kretavši na put mislila sam kako će mi laptop biti dovoljan da organiziram smještaj, da sve dogovorim i slično, međutim, free wi fi u Italiji nula bodova. Većinu vremena sam morala ići na net u knjižnice, gdje si ograničen na sat vremena, a to proleti za čas. Odgovoriti na mailove i FB poruke, uploadati slike, staviti obavijest na FB stranicu…Iskrene isprike svima koji su slali mailove i poruke podrške i onda se načekali na odgovor, ali davala sam stvarno sve od sebe!

Uglavnom, morala sam čekati ponedjeljak, a kod Roberta je bilo supeeer. Stan mrak! Na dvije etaže, zadnja je krovna i puca pogled na grad. Dok sam se tuširala, Roberto mi je u kuhinji poslagao cijelo brdo voća i potom zaželio laku noć. Uf  koji dan i koja događanja!

Drugi dan, idemo u obilazak grada, ovog centralnog historijskog dijela. Roberto je pravi vodič, sve mi objašnjava, priča povijest i prenosi mi svoju ljubav prema tom gradu. Putovao je i putuje, ali ne želi živjeti nigdje drugdje nego u Genovi.

Popodne on mora na neki svoj dogovor, a ja ostajem u stanu, pisati blog i većinom spavati :)

Dogovorili smo se da ćemo se naći navečer na istom onom trgu, doći će i Alessandro, pa ćemo otići na večeru i pogledati utakmicu Italija-Engleska.

Dok sam sjedila na stepenicama muzeja i čekala ga, prilazi mi jedan mladi par, Steffen i Ping, kako bi pomazili Onnija. Počinjemo razgovor o tome tko smo i što smo i oni me spontano pozivaju da dođem sutra kod njih na par dana. Oni su u istočnom dijelu, a ja prihvaćam jer stvarno želim na plažu napokon J

Večera je bila super, pizza, ugodno čavrljanje, gledanje Roberta kako proživljava agoniju dok se izvode penali, pa šetnja gradom i gledanje jednog tango natjecanja (Alessandro pleše i obožava tango i razmišlja da otvori svoju školu).

Ujutro krećem u poštu po svoj mobitel. Teta na šalteru ne priča engleski, naravno, kao ni bilo koji drugi talijan ako ćemo pravo. Ja i talijanski? Pa sad, razumijem ga zahvaljujući mojoj mami koja je bila fan Čarolije, ali pričati talijanski je već druga stvar. Dok je Petra bila tu, ona je bila zadužena za komunikaciju, a sad nje više nema.

Nema druge, hvatam se u koštac sa teškim zadatkom i mješavinom talijanskog, engleskog, hrvatskog i španjolskog objašnjavam gđi na pultu što trebam. Guram joj osobnu u ruku da provjeri da li je stiglo što na moje ime, nažalost ništa.  Doći ću opet sutra, a sad pravac istok.

Steffen je taman imao slobodan dan. Inače radi za Siemens, a u Italiju je došao raditi zbog ljubavi prema Ping koja je tu na PhD. Kad smo smjestili stvari u stan i obavili početno upoznavanje, spakirali smo ruksake i otišli na malo planinarenje na brdašce iznad stana. Bilo je super za Onnija, bilo je predivno za mene penjati se i gledati more i Genovu na dlanu, i bilo je ugodno u Steffenovom društvu. S nekim ljudima se jednostavno kužite od početka, a s njim je bilo lako, puno je putovao, znao je kroz što prolazim i pričao mi je da i on želi opet na put, samo mora izorganizirati sve da može ujedno i raditi svoj posao dok putuje.

Kod njih sam ostala do subote. Ili bih trebala reći kod njega, jer taman što sam ja došla, Ping se iselila. Njihova veza je prolazila kroz krizu i meni nije bilo nimalo lako biti usred svega toga. No, u Genovi sam definitivno napunila sve baterije i bila spremna za dalje.

Mobitel – izgubljen u talijanskoj pošti. Lucky me.

Sljedeća postaja – Varigotti. Sada iz Genove ću uz obalu ići do Francuske. Veselim se tome jer ću biti uz plaže i more, bit će lako za bicikliranje. Vrućine su i dalje nesnosne, ali je puno lakše sada uz more, nego u unutrašnjosti Italije gdje nije bilo ni daška vjetra.

Moj host Alessandro ima pizzeriju u  Varigottiju. Mlad dečko, preko ljeta radi, preko zime putuje.

Stan mu je još nekih 15km od Varigottija, u malom mjestašcu Calice Ligure. (Uf koja vožnja je bila do tamo. Navečer, oko 1h u noći, kad je zatvorio pizzeriju, njegova mama, koja isto radi s njim u pizzeriji, skuterom je išla ispred mene i pokazivala mi put :) ).

Ostala sam s njima još jedan dan, kupala se i odmarala, a onda krenula dalje prema Imperiji.

Imperija je bila napokon grad koji mi se svidio, tj svidjele su mi se plaže. Do tada, sve plaže su bile pješčane, krcate turistima, i bez ikakvog hlada. Samim time nisam ni išla na njih jer prvi i osnovni kriterij je da mora biti hlada za Onnija.

Imperija je imala kombinaciju pješčanih i stjenovitih plaža i hlad. Host mi je bio Giovanni, stariji gospodin. Dočekao me i pripremio večeru, ali to je više-manje bilo to što sam vidjela od njega. Drugi dan ga nije bilo cijeli dan, i vratio se kad sam ja već spavala, a treći dan sam ja otišla prije nego se probudio.

Svejedno,  i to je imalo svojih prednosti. Imala sam mir i vrijeme i prostor da u miru operem stvari, prozujam gradom i jednostavno uživam u konforu bez nekog posebnog ustručavanja.

Taj dan sam i poslala upit HTC Hrvatska za sponzorstvo. Savršeno jasno mi je bilo da bez mobitela, navigacije i komunikacije će biti apsolutno teško putovati i ne mogu opisati koliko me obradovalo kada su mi isti dan, skoro pa i istu minutu odgovorili da prihvaćaju i da mi šalju mobitel poštom! Jeeeeee!!!!

Imperija je bila moja zadnja postaja u Italiji. 3.6. sam krenula na put, a 3.7. sam bila zadnji dan u Italiji. Mjesec dana puta je iza mene.

Što sam naučila? Svašta. Naučila sam da su naranče i dinje savršeno voće za osvježiti se na putu. Naučila sam da se jedan trokutić Zdenka sira može razmazati na bar tri šnite kruha. Naučila sam da je Onni moja velika radost (ok to sam znala i prije), ali ujedno i smrtna opasnost na cesti.

Italija, zemlja u kojoj su ljudi bili ludi za Onnijem, mazili ga i pazili, brinuli o njemu više nego o meni. :)

A razmišljanja? O ljubavi su prestala. Možda zbog nesretne ljubavi Steffena i Ping, ali više zato jer me svaki novi kilometar hranio i liječio. Svaki novi kilometar sam bila dalje od onoga što je ostalo iza mene i srce je izbacivalo gluposti iz njega kako bi napravilo mjesta za nove, bolje stvari koje me čekaju, možda već u Francuskoj!


Galerija slika

Atentione, atentione, für die grosse E….(Italija, 1.dio)

Yes, it's my twisted mind that reminds me on this Let3's song everytime I see word «attenzione».

Ulazak u Italiju je bio prvo - smiješan – di je granica, kaj mi ne treba pasoš?! drugo - mirisan – jasmin se osjetio svuda oko nas, treće - naporan – ubile smo se pedalirajući do Rivalta.

No, Massi i Didem su nas super dočekali, sa finom večerom, a meni je ostao u nosu, kao da je danas, smrad kojim sam obarala s nogu taj dan. Umirala sam od nelagode što takva sjedim za stolom i jedva čekala tuš nakon večere.

Drugi dan, Massi zarađuje za kruh, a mi curke (i Onni) điramo Codroipom. Malo gelata, malo kavica, malo shoping, just what girls do :)

Po povratku kupamo Onnija, zaslužio je da bude čist nakon sve one kiše i prljavštine kojoj je bio podvrgnut do tada. Navečer mi Didem i Massi pripremaju malo rođendansko iznenađenje. Prije spavanja mi donose «tortu» - na tanjur poslagane čokoladne kekse sa upaljenom svijećicom – preslatko.

Drugi dan nam je cilj Noale, mjesto između Trevisa i Padove. Tamo nas čeka Adriano, host preko WS koji je biciklirao vozeći u prikolici svog sina!

Massi nam je preporučio koju cestu da uzmemo do tamo, ali điz al je tog dana bilo kamiona na njoj, tutnjali su pokraj nas bez prestanka. Da bi stvar bila gora, nailaskom na petlju, di se ceste spajaju sa svih strana, zadesio nas je ogroman pljusak, nešto do sada još neviđeno. Vjetar me je bacao na sve strane, kamioni jure s lijeve, dolazi priključna cesta sa desne gdje isto jure kamioni, pljusak je toliko jak da ne vidim ništa oko sebe, kabanica mi je pala na oči, bicikl mi se trese u rukama.. Moram se skloniti sa ceste podhitno! Skrećem nekako udesno, (cijelo vrijeme mantrajući «vide oni mene, sva sam u narančastom, bit će sve ok») pod nadstrešnicu/garažu za aute i uguravam se između njih, vrijeme jednostavno bijesni.

Čekamo da se sve smiri, potpuno mokre. Ne vjerujemo svojim očima i situaciji u kojoj smo se zatekle u sekundi.

Najednom, čovjek iz zgrade preko puta nas nam maše i drži u rukama dvije čaše toplog čaja :)

Kod Adriana je istog dana stiglo i dvoje mladih Francuza, par koji biciklira iz Francuske do Turske i žele završiti svoj put penjući se na Ararat. Atmosfera je bila super, pričali smo kuda idemo, di smo bili, davali savjete jedni drugima.

A Adriano je posebna priča. Oaza mira i ljepote u kojoj živi je očaravajuća i iako priča samo talijanski ugošćuje bicikliste sa raznih strana i ne brine zbog jezične barijere – koga je to ikada spriječilo da bude čovjek i pomogne drugome.

 Iako bi bilo krasno da smo kod njega ostale još koji dan, ipak, drugi dogovori su nas zvali.

Jedan od njih je bio Giuliov poziv da dođemo u Schio, mali grad na sjeveru, podno Alpa i blizu Lago di Garda. Vozeći do tamo htjele smo posjetiti Padovu i Vicenzu. Padova je ok i ostale smo tamo čak i predugo, a ja sam taj dan bila toliko troma i pospana, ništa mi se nije dalo. Pa tako ni ići do Schia.

Još jedan jaki pljusak nas je na neko vrijeme prikovao pod autobusnu stanicu. Odlučile smo to vrijeme skratiti naručivanjem pizze iz pizzerije preko puta. Ne znam, ali ima to nekih čari. Voda curi svuda oko nas, potoci kiše teku, a mi sčućurene na busnoj klupici papamo vruću pizzu. Flegma, briga nas, preživjele smo ono sranje jutros i život je lijep.

Sve u svemu, u Schio smo došle oko 23h. A Giulio.. Uf, nije mi sjeo, al nikako. Prvo što je rekao kad je sišao pred nas – You have a dog?! Mrak mi je pao na oči, prvi put. Drugo što je rekao – Didn't you read my profile? A onda Petra onako iz topa – Didn't you read ours?

Eto, frajer nas pozove kod sebe i niti ne pročita tko smo i što smo. A frka je bila zato što on ima mačku, tj. bijelog mačka kojeg se svi boje, pa se tako i on bojao da će mačak rastrgati Onnicu.

No ajde, smjestimo se mi u stan, mačak je u odvojenoj sobi, odveli smo biceve u neku par ulica udaljenu garažu, Giulio je pripremio večeru.. I onda me pita dal bi Onni mogao spavati u garaži s bicevima – mrak na oči drugi put. E pa naravno da ne bi! Nemojte me krivo shvatiti, naravno da poštujem želje hostova. Ako imaju vrt ili dvorište pred kućom, i ne žele psa u kući, nema problema. Ako žele da je Onni na terasi, balkonu, a ne u stanu, nema problema.

Ali u tamo nekoj garaži par ulica dalje, e pa ne može! I tako je mačak morao biti u odvojenoj sobi cijelo vrijeme :)

Drugi dan, ročkas. Oh yeah. Giulio je za vrijeme svoje pauze za ručak došao po nas i odveo nas u planine. E tu se iskazao, moram mu priznati. Imalo se što voziti do tog mjesta, a mjesto je bilo ulaz u Strada delle 52 Gallerie. Planina, veseli Onnica, društvo Petre, još jedna  rođendanska «torta» i poklon – do I need more?

Kad smo izbile na cestu nakon silaska s planine, imale smo još poprilično za hodati da bi došle do busa za Schio. Pa sam počela stopirati. I od svih kamiona, kombija, džipova ili kojeg god većeg/normalnog auta, stao nam je najmanji ikad viđeni autić. U njemu dvoje simpatičnih staraca, u braku 50 godina. I nema problema, povest će oni i nas i Onnija, sve može. Nevjerojatno. Nevjerojatno da su nam stali. Nevjerojatno da smo svi mi stali u taj auto! Onni se pretvorio u snježnu loptu. Zapravo i to je nevjerojatno koliko se on po potrebi može smanjiti i postati Mini-Onni :)

Drugi dan, jurimo za Zevio, malo mjesto kod Verone. Tamo nas čeka još jedan sretan par, Simone i Serena i pesica India (what a cool name!). Posjet njima je bio ispunjen aktivnostima – švrljanje Veronom, izlet na Lago di Garda (veeelikoooo), posjet Borghettu (mjesto slično našim Rastokama), izložba slika njihovog prijatelja Michelea, rock koncert navečer..

Nakon Zevia sljedeći hostovi nas čekaju u Trevigliu, a do tamo imamo tri dana i kampiranje. Prvotni plan nam je bio ići preko sjevera, vidjeti Lago di Garda, pa na Bresciu i u Treviglio, ali kako su nas Simone i Serena odveli na Lago di Garda taj plan više nije imao smisla, pa smo krenule na jug, prema Mantovi, od koje ćemo uz rijeku Oglio ići do odredišta.

Mantova je definitivno bio najčarobniji ulazak u grad do tada. Nakon vožnje uz već stoput viđena polja, najednom rijeka, most i nakon njega zidine Mantove, sve obogaćeno laganim zalaskom sunca.

Rijeka Oglio je nacionalni park i tu smo otkrile male, sporedne ceste i sela. Guštale smo u miru i tišini i svaki put kad bi morale izaći na veću cestu, među onu ludnicu od prometa, bile smo pod žešćim stresom.

U Treviglio smo došle u rano popodne, a dogovor sa hostom je bio kasnije, pa smo odmarale u parku. Dok sam ja skočila u biblioteku na internet, Petra je uspjela dati intervju za lokalne novine Popolo Cattolico :) Treba li reći išta više :)

Fausto, naš host, i njegova obitelj, supruga Gianna i kćerke Rita i Elisa, su stvarno iznimna obitelj. Njegova ljubav prema biciklima je očigledna. U podrumu ima pravu kolekciju raznih modela - trkaći, ležeći, jedan sa velikom prikolicom naprijed u kojoj je provozao Onnija i mene po gradu.

Rita svira flautu u lokalnom orkestru, pa navečer idemo s njom na probu koncerta koji će se održati za par dana. I bilo je čarobno, baš onako kakva glazba i treba biti, snažna, inspirirajuća, ispunjavajuća, uzdigne te na neki viši nivo, ispuni božanskim zvukom svaku poru i najednom dišeš punim plućima i letiš na valovima nota.. Simfonija. I podsjetilo me to na Vanju, moju dragu kolegicu sa posla, koja ima taj isti božanski glas od kojeg se naježim svaki puta  kad  ju poslušam.

Drugi dan smo napravile jednodnevni izlet vlakom u Milano. Btw, taj isti dan je bio i Onnicin rođendan J Bubica je napunila dvije godine. Koliko god sam htjela u Milanu naći pet shop i kupiti mu najveću kost, ipak pet shopa nigdje na vidiku.

No, Italija je po pitanju pasa stvarno super. Mogu u vlak (samo se kupi karta), mogu u bus (ne znam dal se treba kupiti karta jer sam se švercala), mogu u sve dućane gdje nema izrazitog znaka da ne smiju (tako smo npr. zajedno kupovali meni kratke hlače u H&Mu) i ljudi su općenito naklonjeni psima. Dok smo se vozili busom u sred rush houra i gužvali se u prepunom i prevrućem busu, nitko se nije ljutio (kao što bi u Hrvatskoj vjerojatno popizdili), nitko nije bio nervozan, štoviše, uz njega kao da su lakše sve podnijeli, stalno su ga mazili, ispitivali me koliko je star i koja je vrsta - Pastore svizzero, riječi koje sam izgovorila tisuću puta.

Milano, hmm, očekivala sam sjaj i glamur, visoku modu i bogatstvo. Nisam vidjela. Ili sam gledala na krivim mjestima, ne znam. Bio je prvi veći grad u Italiji kojeg smo posjetile, a ujedno je bio i zadnji u kojem smo svi troje zajedno. Kad god bih se toga sjetila, osjećela sam lagano stiskanje oko srca, pa sam nastojala ne misliti o tome.

Ipak, sljedeći dan, Petra odlazi vlakom za Veneciju i Trst i Zagreb. Pratimo ju na kolodvor i dok čekamo da vlak krene, nekako ju izbjegavam gledati u oči. Mrzim rastanke. Provele smo 18 dana zajedno, 0-24. I preživjele smo :) Lijepo je putovati s nekime. I istovremeno teško. Barem je teško meni koja sam s godinama postala pravi egocentrik. Kad živiš sam, kad putuješ sam, u nekim stvarima postaneš sebičan. Ili zaboraviš biti nesebičan.

Uskladiti želje, potrebe, ne iskaliti vlastitu nervozu, potaknuti i uliti još malo dodatne snage kad snage više nema.. it's a hard work :)

Vlak je otišao, a mi smo ostali sami. Što sad, gdje sad? Ne znam, ali smislit ću. Uvijek smislim.

Galerija slika