Yes, it's my twisted mind that reminds me on this Let3's song everytime I see word «attenzione».
Ulazak u Italiju je bio prvo - smiješan – di je granica, kaj mi ne treba pasoš?! drugo - mirisan – jasmin se osjetio svuda oko nas, treće - naporan – ubile smo se pedalirajući do Rivalta.
Drugi dan, Massi zarađuje za kruh, a mi curke (i Onni) điramo Codroipom. Malo gelata, malo kavica, malo shoping, just what girls do :)
Drugi dan nam je cilj Noale, mjesto između Trevisa i Padove. Tamo nas čeka Adriano, host preko WS koji je biciklirao vozeći u prikolici svog sina!
Massi nam je preporučio koju cestu da uzmemo do tamo, ali điz al je tog dana bilo kamiona na njoj, tutnjali su pokraj nas bez prestanka. Da bi stvar bila gora, nailaskom na petlju, di se ceste spajaju sa svih strana, zadesio nas je ogroman pljusak, nešto do sada još neviđeno. Vjetar me je bacao na sve strane, kamioni jure s lijeve, dolazi priključna cesta sa desne gdje isto jure kamioni, pljusak je toliko jak da ne vidim ništa oko sebe, kabanica mi je pala na oči, bicikl mi se trese u rukama.. Moram se skloniti sa ceste podhitno! Skrećem nekako udesno, (cijelo vrijeme mantrajući «vide oni mene, sva sam u narančastom, bit će sve ok») pod nadstrešnicu/garažu za aute i uguravam se između njih, vrijeme jednostavno bijesni.
Čekamo da se sve smiri, potpuno mokre. Ne vjerujemo svojim očima i situaciji u kojoj smo se zatekle u sekundi.
Najednom, čovjek iz zgrade preko puta nas nam maše i drži u rukama dvije čaše toplog čaja :)
Iako bi bilo krasno da smo kod njega ostale još koji dan, ipak, drugi dogovori su nas zvali.
Jedan od njih je bio Giuliov poziv da dođemo u Schio, mali grad na sjeveru, podno Alpa i blizu Lago di Garda. Vozeći do tamo htjele smo posjetiti Padovu i Vicenzu. Padova je ok i ostale smo tamo čak i predugo, a ja sam taj dan bila toliko troma i pospana, ništa mi se nije dalo. Pa tako ni ići do Schia.
Još jedan jaki pljusak nas je na neko vrijeme prikovao pod autobusnu stanicu. Odlučile smo to vrijeme skratiti naručivanjem pizze iz pizzerije preko puta. Ne znam, ali ima to nekih čari. Voda curi svuda oko nas, potoci kiše teku, a mi sčućurene na busnoj klupici papamo vruću pizzu. Flegma, briga nas, preživjele smo ono sranje jutros i život je lijep.
Sve u svemu, u Schio smo došle oko 23h. A Giulio.. Uf, nije mi sjeo, al nikako. Prvo što je rekao kad je sišao pred nas – You have a dog?! Mrak mi je pao na oči, prvi put. Drugo što je rekao – Didn't you read my profile? A onda Petra onako iz topa – Didn't you read ours?
Eto, frajer nas pozove kod sebe i niti ne pročita tko smo i što smo. A frka je bila zato što on ima mačku, tj. bijelog mačka kojeg se svi boje, pa se tako i on bojao da će mačak rastrgati Onnicu.
No ajde, smjestimo se mi u stan, mačak je u odvojenoj sobi, odveli smo biceve u neku par ulica udaljenu garažu, Giulio je pripremio večeru.. I onda me pita dal bi Onni mogao spavati u garaži s bicevima – mrak na oči drugi put. E pa naravno da ne bi! Nemojte me krivo shvatiti, naravno da poštujem želje hostova. Ako imaju vrt ili dvorište pred kućom, i ne žele psa u kući, nema problema. Ako žele da je Onni na terasi, balkonu, a ne u stanu, nema problema.
Ali u tamo nekoj garaži par ulica dalje, e pa ne može! I tako je mačak morao biti u odvojenoj sobi cijelo vrijeme :)
Mantova je definitivno bio najčarobniji ulazak u grad do tada. Nakon vožnje uz već stoput viđena polja, najednom rijeka, most i nakon njega zidine Mantove, sve obogaćeno laganim zalaskom sunca.
Rita svira flautu u lokalnom orkestru, pa navečer idemo s njom na probu koncerta koji će se održati za par dana. I bilo je čarobno, baš onako kakva glazba i treba biti, snažna, inspirirajuća, ispunjavajuća, uzdigne te na neki viši nivo, ispuni božanskim zvukom svaku poru i najednom dišeš punim plućima i letiš na valovima nota.. Simfonija. I podsjetilo me to na Vanju, moju dragu kolegicu sa posla, koja ima taj isti božanski glas od kojeg se naježim svaki puta kad ju poslušam.
Milano, hmm, očekivala sam sjaj i glamur, visoku modu i bogatstvo. Nisam vidjela. Ili sam gledala na krivim mjestima, ne znam. Bio je prvi veći grad u Italiji kojeg smo posjetile, a ujedno je bio i zadnji u kojem smo svi troje zajedno. Kad god bih se toga sjetila, osjećela sam lagano stiskanje oko srca, pa sam nastojala ne misliti o tome.
Ipak, sljedeći dan, Petra odlazi vlakom za Veneciju i Trst i Zagreb. Pratimo ju na kolodvor i dok čekamo da vlak krene, nekako ju izbjegavam gledati u oči. Mrzim rastanke. Provele smo 18 dana zajedno, 0-24. I preživjele smo :) Lijepo je putovati s nekime. I istovremeno teško. Barem je teško meni koja sam s godinama postala pravi egocentrik. Kad živiš sam, kad putuješ sam, u nekim stvarima postaneš sebičan. Ili zaboraviš biti nesebičan.
Uskladiti želje, potrebe, ne iskaliti vlastitu nervozu, potaknuti i uliti još malo dodatne snage kad snage više nema.. it's a hard work :)
Vlak je otišao, a mi smo ostali sami. Što sad, gdje sad? Ne znam, ali smislit ću. Uvijek smislim.
Snezana, mozes se kupati vodom iz bidona. Sad je toplo, ne treba ni da je zagrevas. Samo natoci ujutru 1,5 l u plasticnu bocu, vezi to za zadnje bisage, i do uvece ces imati vrelu vodu. Malo prakse kako da se okupas sa 1.5 l steci ces brzo.
OdgovoriIzbrišiSrecno!
Snezana
www.gea-tour.com