mehiko - šmehiko

Nakon hladne božićne dobrodošlice, Oscar nas je drugi dan preselio kod svoje prijateljice Adriane, mlade 25-godišnje curke. Kuća je bila nova, nenamještena, pa smo opet završile na podu, ali ovaj put u puno boljem ozračju.

Trisha i ja smo imale svoje misije:

–        ona: vratiti se u SAD po svog psa (Trisha je počela biciklirati sa svojom Ceibom u SADu, ali se Ceiba tokom puta razboljela, pa ju je Trisha poslala kod svojih roditelja na farmu na oporavak. U Meridi je saznala da se pesica oporavila sasvim dovoljno i da je spremana za novo bicikliranje i tu je pala odluka da se vraća po nju),

–        ja: popraviti prikolicu koja se strgala na putu do Cd del Carmen i naći zanimaciju dok čekam da se Trisha vrati.

Oscar se opet ponudio za pomoć. Uzeo je moju prikolicu i ostavio ju kod majstora, a Trishi je kupio autobusnu kartu do Cancuna kako bi od tamo uzela avion za Wisconsin. Ujedno je i on u isto vrijeme trebao ići poslovno u Houston, pa je rekao Trishi da će ju pokupiti u Wisconsinu sa novim džipom koji je taman tamo kupio i da će zajedno voziti natrag do Ciudada.

Raise your glasses

Igrom slučaja ili sreće, taman u to vrijeme, na istom geografskom području nalazio se i Dave, Englez kojeg sam prije par godina ugostila kod sebe u Zagrebu. Hvaljen budi Facebook i eto Davea u Ciudadu kod Adriane :)

Svo troje smo zajedno otišli za Novu Godinu u Adrianin rodni grad Huimanguillo u Tabasco regiji. Ovdje se jako drži do tradicije i obitelji, pa se za NG cijela obitelj okupi i slavi zajedno. Zato se u ovom malom gradiću okupila Adrianina rodbina, njih 30ak, iz svih regija Meksika. I Dave i ja kao dva aliena među njima :) No samo izgledom, jer ova obitelj nas je jako lijepo primila i ugostila.

Dani u Tobascu su bili zabavni, malo istraživanja vodopada, malo švrljanja po muzeju olmečke kulture, malo isprobavanja lokalnih specijaliteta, bogata trpeza za doček, jako puno pjesme i plesa, a i Dave se skoro oženio :) Iako ga nitko nije razumio – niti njegov britanski engleski, niti njegov španjolski sa britanskim naglaskom. Stvari su došle do te mjere da sam ja morala prevoditi njegov engleski na – engleski! :)

Bilo mi je jako drago što sam imala Davea uz sebe. U cijeloj toj «meksičkoj, čvrsto-povezanoj-savršeno-obiteljskoj, religioznoj» shemi, on je bio moja jedina poveznica sa onime što ja jesam – «europsko, nereligiozno, hladno i daleko od obitelji» ja. I kad ga je Hilda, Adrianina rođakinja, pitala zašto ne vjeruje u boga, tako je lijepo sažeo sve ono iza čega i ja stojim:

«Ne vjerujem u boga jer ga nikad nisam vidio. Ali vjerujem u ljude jer sam vidio puno dobrih ljudi. I vjerujem u ljubav, jer sam vidio puno ljubavi.»

Veseli ispraćaj stare godine i dobra vibra nije se dugo održala. Prvi dani nove godine donijeli su promjenu. Osjećalo se nešto čudno u zraku, negdje se nešto kuhalo, a uvelike mi se činilo da ima veze sa Oscarom.

Dan prije nego što je otišao za SAD, donio mi je prikolicu. Na prikolici sam htjela napraviti 3 stvari:

1.      ojačati dno, koje je trenutno samo platneno, sa šperpločom ili limom ili štogod

2.      popraviti strgani dio kod spoja prikolice i bicikla

3.      nadograditi jednu malu policu za sve stvari koje vozim u prikolici, tipa hrana za Onnija, kako bi Onni imao više mjesta u samoj prikolici

Sve to su trebali riješiti Oscarovi majstori, a kad ju je donio, jedino što je bilo riješeno je bila polica. Hmm..

Hitch-hitch-hitchhiking

U svakom slučaju, bila sam opet na početku sa prikolicom, no ostavila sam to za kasnije rješavanje, jer sam sljedeći dan uzela par osnovnih stvari i autostopirala prema Mexico Cityju. Trisha se trebala vratiti za 10ak dana, i jedan mali izlet sjevernije mi se činio kao odlično rješenje. Pogotovo što se u sklopu čudnih stvari odjednom pojavila i Adrianina alergija na Onnija.

Nekoliko prijašnjih stopiranja na relaciji Duga Resa-Karlovac me nikako nisu dovoljno pripremili na ono što me čeka. Nisam znala što i kako, pa sam samo izašla iz kuće i stala na cestu pored.

Nisam bila ni svjesna da u tom trenu otvaram vrata jednom posebnom svijetu, svijetu vozača kamiona.

Svaki put kad bih otvorila vrata kabine i pokušala na prvu prosuditi da li ulazim u kamion manijaka ili ne, nakon kratkog upoznavanja dočekalo bi me pitanje – da li si gladna? Jesi li jela? I nedugo nakon toga bi stali uz neki usputni restoran i ti vozači, koji slove za opasne grubijane, bi mi platili doručak ili ručak ili večeru. A nakon toga bi mi održali lekciju kako je opasno to što radim i kako se moram čuvati.

Usamljeni vozači, bez privatnog života, voze danima bez spavanja, na energetskim pićima, na cigaretama, na tabletama koje ih drže budnima.. Samci jer ne mogu upoznati nikoga osim poneke tajnice u firmi za koju voze ili konobarice u restoranu uz cestu.

Najviše vremena sam provela sa Gonzalom. Krenuvši tog jutra iz Ciudada, mislila sam da ću do večeri stići u Pueblu, gdje me čekao host Ricardo. No, mijenjanje kamiona, loša cesta, kiša ujutro, odužilo je vožnju, i kad me Gonzalo pokupio u 17h bila sam još jako daleko od Pueble.

Gonzalo je bio duša od čovjeka, toliko strpljiv sa mojim španjolskim, trudeći se odgonetnuti kog vrapca ja pričam, i s druge strane, kad ga ne bih razumjela, dao bi sve od sebe da nađe drugi, jednostavniji način da mi objasni.

Noć je pala, sati su prolazili i bivalo je sve kasnije. Spojila sam ga na telefon sa Ricardom da se dogovore gdje me on može ostaviti kako bi me Ricardo pokupio, no kako Gonzalo nije išao baš točno u Pueblu, njih dvoje se je lijepo dogovorilo kako je najbolje ostaviti me u motelu uz cestu, gdje ću spavati na sigurnom, a Ricardo će me pokupiti drugi dan ujutro.

Inače, ti moteli uz cestu služe samo jednoj svrsi – seksu. Plaća se po satu i nitko tamo stvarno ne ide prespavati. Kad smo stigli u 2h ujutro, pitam se što li je vlasnik motela mislio vidjevši vozača kamiona, mene i psa, a još smo tražili i sobu do jutra :)

Uvjerivši se da sam se sigurno smjestila u sobi, Gonzalo je morao nastaviti svoj put.

Oči su mu se sklapale, ali posao ne pita.

-          Do kojeg roka moraš stići?

-          Nemam rok, ali svi kamioni pristižu po redu, i ovisi koji sam u redu, po tom redu ću ponovno krenuti. Ako dođem kasno, može se dogoditi da ne vozim dan ili dva.

-          Zašto ne radiš neki drugi posao?

-          Ovaj je najisplativiji. Ako radim u tvornici, ili kao pekar, ili kao ličilac ili slično, tjedno bih zaradio od 600 do 800 pesosa, a kao vozač kamiona mogu tjedno zaraditi oko 4000-5000 pesosa.

I zato vozi i vozi i vozi.

Tu večer, kako smo se približavali motelu, cesta je išla sve više uzbrdo i sa sve više zavoja. On vozi kamion sa duplom prikolicom, i imala sam osjećaj da sam u Formuli 1. Pretjecanja iz trake u traku po cesti punoj rupa.. Grčevito sam se držala za ručku na vratima.

-          Koliko dugo već voziš kamione, Gonzalo?

-          14 godina.

-          I koliko si puta imao nesreću?

-          Niti jednom. Zašto? Strah te je?

Uslijedilo je ono jedno tipično žensko «ne» koje zapravo znači «da», ali koje muški nikako da nauče raspoznati :)

Družakanje po Mexico Cityju i okolici

Puebla je prekrasan grad, miran, čist, lijep, u podnožju snažnog Popocatepetla i njegove družice Iztaccihuatl. Ricardo je bio odličan host, pokazao mi je okolicu, lokalne običaje i bio jako zanimljiv sugovornik.

Proputovao je sve i svašta. Iz svake države ponese lokalni instrument, lokalnu zemljopisnu kartu i šešir. Ujedno, svaki od tih instrumenata zna i svirati. A isto tako zna i bar nekoliko riječi na jeziku svake države koju je posjetio, pa tako i hrvatskom :)

Nakon par dana sa njim i švrljanja po 4000m visokim vulkanima, krenula sam za Mexico City. Tamo me čekao Pepe, Warmshower. Nabavio mi je bicikl od prijateljice pa smo biciklirali po gradu i van njega. Iako bicikliranje po Meksiku nisam doživjela opasnim, MC je ipak malo drukčija priča. Što je, je, promet je velik, brz, gust, ceste su loše, treba imati hrabrosti ući u taj metež na malom bicikliću. Ali jesam i još jednom sam bolesno uživala u tome. Kaos je moja furka :)

Imala sam prilike i prisustvovati trećoj godišnjici biciklističkog kluba Bici Verde, koji je u tu čast imao noćnu vožnju gradom. Dala sam intervju za tko zna koga i dobro se zabavila sa tim zaljubljenicima u bicikliranje koji zapravo nikada nisu biciklirali izvan svog grada :)

Jedina stvar koju sam baš onako jako htjela vidjeti u Meksiku je Piramida Sunca, što mi se i ostvarilo kada smo dan nakon noćne vožnje Pepe, ja i još dva mladića krenuli na dvosatnu vožnju bicevima do nje.

Dan je začinio susret sa Robertom, mojim sponzorom bicikla, kojeg sam doslovce srela na Piramidi. Eto, nekad je baš lijepo pričati hrvatski i reći – jebemti, al je prljav ovaj Meksiko – bez da te itko razumije :)

Kako sam bila bez prikolice, Onni je morao ostati u stanu i čekati da se vratim. Obilazak piramida se odužio, a trebalo je još voziti i dva sata natrag do MC.

Moja nervoza što je Onni sam još se više povećala kad se jednom od mladića probušila guma. I mijenja on nju i mijenja, 5 minuta, 10, 15, 25…

Pa ne može ugurati vanjsku gumu u obruč.. A onda sam u jednom trenu prošvikala i istrgnula mu taj kotač iz ruku, ugurala gumu, napumpala, smontirala na bic i rekla zapovjednim tonom: Ajmo, Onni me čeka!

Pa ti sad probaj stati na put između mene i mog psa :)

Od heroja do zločinca

A paralelno sa mojim izletom u autostoperske vode, odvijala se i prava mala meksička sapunica sa Oscarom i Trishom.

Oscar je pokupio Trishu u Wisconsinu i krenuli su prema Houstonu, gdje su bili cca tjedan dana dok je on slagao komponente na svoj novokupljeni džip.

Čovjek koji je donirao prikolicu, koji je rekao da mu se obratimo za pomoć kad god trebamo, odjednom je postao podmukli gad.

Iz nekog čudnog razloga mislio je da Trisha i ja nismo u kontaktu, pa ju je počeo filati sa pogrešnim informacijama. Tj. počeo ih je izokretati.

Npr. znao je da idem prema Meksiko Cityju dok čekam Trishu, no njoj je to servirao kao podatak da ja odlazim iz Ciudada bez nje.

Počeo joj je pričati loše priče o Hrvatskoj i Hrvatima. On navodno posluje sa nekom našom firmom, pa je samim time najbolji poznavatelj i sudac našeg mentaliteta i karaktera.

Čovjek koji još nije razveden od prve žene, ali već par godina živi sa drugom s kojom ima djecu, koji paralelno pokušava napraviti i ljubavnicu od Adriane, dao si je truda da novcem pokuša potkupiti i Trishinu naklonost.

Kad je uvidio da ne uspijeva u svom naumu, ostavio je Trishu na granici, na cesti, sa psom u jednoj ruci i prikolici punoj stvari u drugoj, da sama prođe kroz najopasniji dio Meksika.

Nije joj preostalo ništa drugo nego da i sama autostopira, a kako se sve točno odvilo i sa više detalja možete pročitati na njenom blogu.

Jednom sam voleo zbilja, mislim na ljubav pravu, šašavu i silnu

S obzirom na novonastale okolnosti, skratila sam svoj boravak u MC i pojurila prema Ciudadu. Nazvala sam Gonzala da se nađemo i da se s njim opet vratim prema jugu. Morala sam prvo stopirati iz MC do Ecatepeca pa do Tulancinga.

Do Ecatepeca nisam imala puno sreće, pa mi je neki čovjek pomogao u nagovaranju vozača autobusa da me primi u bus sa Onnijem. Na kraju je i uspio, a vozač se pokazao kao pravi kad je zbog mene totalno skrenuo sa svoje rute kako bi me ostavio na dobrom mjestu za daljnje stopiranje. Plus, tu dugu vožnju mi je naplatio samo 15 pesosa!

Nakon ovog kratkog iskustva sa stopiranjem, zaključila sam da to nije moj đir. Prvo, dosadno mi je čekati dok mi netko stane. Drugo, nisam baš najbolja osoba za usputni chit chat o svom privatnom životu sa vozačima kamiona, a oš neš, koliko god bili ljubazni, u jednom trenu putovanja, svi oni dođu do tog pitanja.

I tako, dok sam stajala na autocesti za Tulancingo, sa knjigom u lijevoj ruci i podignutim palcem na desnoj ruci, prišlo mi je dvoje mladih, brat i sestra, i rekli da mogu s njima u njihovom kombiju. Bili su pravo osvježenje nakon svih onih kamiondžija. Joki je pričala engleski, a Eliel nije, pa mi je bilo super kad joj je rekao: Reci Anni da ima lijepe oči i da ću joj sad otpjevati pjesmu kako bi me se zauvijek sjećala :)

I tako je i bilo. K vragu, ali ti Meksikanci, svi od reda, znaju pjevati! Muški, žene, djeca, svi! :)

U Tulancingu sam pričekala Gonzala i oko 18h smo krenuli na još jednu dugu vožnju. Ovog puta je kamion bio potpuno natovaren i kretali smo se brzinom puža.

-          Anna, zašto putuješ? Tako je malo vremena za upoznati te. I tako je malo vremena da ti upoznaš nekoga. Kako ćeš se zaljubiti? Kako ćeš naći muža?

I kako mu reći da sam se već zaljubila? Da sam već voljela? Da već volim? Da sam već našla muža? Da putujem jer je to jedino što mogu? Da putujem jer mi ništa drugo ne preostaje? Da putujem jer sam sve to izgubila?

Nisam rekla ništa od toga. Osmijeh uvijek spašava situaciju.

-          Ne brini, Gonzalo, put i život se pobrinu za sve.

A i kako mu objasniti riječima ono što osjećaš srcem? Ono što sanjaš, ono o čem razmišljaš dok ležiš u šatoru, ono što vrtiš pred očima dok se okreću kotači tvog bicikla.. Ili bih «ono» trebala zamijeniti sa «onog»..

Jednom sam voleo zbilja, a danas vozim hiljadu milja, da zaboravim da sam voleo zbilja. Komično, zar ne? :)

Two girls, two dogs, two bicycles, two trailers, two continents, two years

Tokom noći se dogodila nesreća na cesti, pa su ju zatvorili, a Gonzalu i meni nije preostalo ništa drugo nego odspavati dok se to ne riješi.

Drugi dan, oko 14h, došlo je vrijeme rastanka. Prije toga , Gonzalo je preko radio stanice kontaktirao druge kolege i našao mi siguran prijevoz do Villahermose.

Stvarno je čudno kako se čovjek zbliži u tako kratko vrijeme. Dva dana u toj kamionskoj kabini, razgovarajući o svemu, iskreno i otvoreno, stvore osjećaj da se poznaješ godinama. I automatski sam se sjetila svoje domaćice u Nizozemskoj, mlade Claire, koja je sa 18 godina autostopirala Australijom i pričala mi baš o tome.

Put spoji, put razdvoji. Toliko dobrih, zanimljivih ljudi sretnem putem i većinu neću nikada više vidjeti. Neke ću i zaboraviti.

I ne mogu reći da mi se, onog trena dok sam gledala Gonzala kako odlazi kamionom u svom smjeru, a ja pješačila do drugog kamiona, srce nije stisnulo od tuge. Koliko rastanaka čovjek stvarno može podnijeti?

Stigavši napokon u Ciudad, usred noći, počela sam dobivati stotine praznih SMSova od Trishe. Kad kažem stotinu mislim na 197 prazna SMSa!

Znajući da u to vrijeme Trisha taman stopira preko najopasnijeg dijela Meksika, i da je već imala neugodno iskustvo sa prvim vozačem, u panici sam mislila da mi možda šalje poziv za pomoć.

Nazvala sam ju, ali nije se javljala. Zvala sam opet i opet i opet. Ništa. A poruke su dolazile i dolazile. Nakon ne znam kojeg pokušaja, javila se, potpuno snena:

-          Trisha jesi li dobro??

-          Da, spavala sam. Što je bilo?

-          Upravo mi dolazi hrpa tvojih praznih SMSova!

-          Nemam pojma, poslala sam ti samo jednu sa tekstom da sam ujutro u Ciudadu.

-     Oh bože, nemam pojma što se događa, ove poruke samo stižu, a tu jednu nisam dobila.. Ah ništa, nastavi spavati. Vidimo se ujutro.

I ujutro je stigla. Onni i ja smo dočekali curke. Ceiba se popiškila od straha kad je vidjela ogromnog Onnija, ali već sljedeće sekunde su veselo jurcali ulicom.

Opet na okupu, opet zajedno, sa jednom članicom više, već sljedećeg dana samo napustile Ciudad del Carmen.

Blaženi Onni među ženama :)

Galerija slika 

You Live - You Learn

Nakon odlaska iz Cancuna, mnoge nove stvari su bile pred nama. Opet na biciklu, opet na cesti, opet slobodni. No, ovaj put ne posve sami. Trisha nam se pridružila i time me stavila na test suživota i kooperacije s nekim. A nisam baš najbolja u tome, da budem iskrena.

Prva postaja je bila Merida, grad za koji su «svi» rekli da je lijep i da ga moramo posjetiti. Do tamo nas je čekalo 4-5 dana bicikliranja. Oni isti «svi» su rekli i da Meksikanci opasno voze i da su meksičke ceste loše. E pa ni jedno nije točno. Ceste su bile savršene. Sve brze ceste imaju široku bočnu zaustavnu traku po kojoj komotno vozimo jedna pokraj druge. A sve lokalne ceste su poluprazne i jednako uščuvane i dobre. Opasnu vožnju na tim cestama nisam primijetila niti sam se ikada osjetila ugroženom. Zaobilazili su nas u širokom luku i posve smireno.

Na putu do Meride puno smo naučile. Npr. naučile smo značenje riječ «agriar». Vozeći po suncu, potreba za osvježenjem je konstantna. U jednom malom selu smo stale napuniti vodu kod jedne kuće. Preko puta je bila kuća s stablom naranče, puno plodova. Odlučile smo upitati vlasnika da uberemo par komada, i kada je to odobrio, Trisha se poput malog majmunčića popela na vrh i dobacivala mi naranče. Žena je stalno govorila «naranja agriar», ali nismo se obazirale. Spoznaja da smo trebale, dogodila se kad smo ih tu večer probale i kad je grozan opori okus zatitrao na našim nepcima. Ja sam bila za opciju da napravimo sok, no Trisha je došla na ideju da napravimo sok i onda u njemu skuhamo rižu. Naučile smo da riža u gorkom soku od naranča nije dobra i da ju čak ni Onni neće jesti.

Naučile smo da nam je najveći i najopasniji neprijatelj - policija. Dan prije Meride stigle smo do Chichen Itze, već oko 10h ujutro.

Chichen Itza je bio veliki predkolumbovski grad Maya, koji je od 10. do 15. stoljeća bio glavni grad plemena Itzá na Yucatanu. Njegovi kameni spomenici prikazuju 1.000 godina kulture Maya. Prilikom seobe toltečkih ratničkih plemena s meksičkih visoravni na jug u 10. stoljeću, Tolteci su okupirali Chichen Itzu. Zamijenili su dobroćudna božanstva Maya sa svojim krvoločnim bogovima, uveli ljudska žrtvovanja i prisilili majstore Maya da obnove grad prema toltečkom poimanju.

Koliko god smo htjele vidjeti sve te prekrasne hramove, upad je ipak bio preskup, pa smo odlučile pričekati i istražiti opcije besplatnog upada.

Izvidile smo kako funkcionira pregled karata, izvidile smo da li se negdje može preskočiti ograda, izvidile smo ima li zaštitara. U svemu tome saznale smo i da je svaki dan, zadnjih sat vremena pred zatvaranje (16h-17h), ulaz besplatan. I to za sve, ne samo Meksikance! (kod svih turističkih atrakcija su uvijek posebne cijene i posebna pravila za Meksikance i za strance).

Trebale smo čekati cca 6h. Što ti je to kad imaš cijelu vječnost pred sobom. Sjele smo na pod i kartale (tnx Igranje.org). U međuvremenu su nam prilazili mnogi ljudi, ispitivali nas tko smo i kamo idemo i svi se redom čudili kad bi čuli odgovor.

Jedan čovjek nam je prišao, bez riječi pružio dvije boce hladne vode i otišao. Jedan turistički vodič nam je sredio besplatni ručak u hotelu, i bome smo s guštom birale jela sa švedskog stola.

Obitelj iz Gvatemale nam je dala kontakt da im se obavezno javimo kad stignemo tamo.

Oko 13h prišao nam je policajac. Još ujutro smo pričale s njim, a sad je došao pitati kako to da smo još uvijek tu. Ispričale smo da čekamo slobodan upad jer nemamo love za karte, a on je pokazao da pričekamo i nestao. Nakon par minuta se pojavio i rekao da ga slijedimo. Onni je morao ostati sa biciklima. Uveo nas je u kompleks mimo ulaza, kroz šumarak. Slijedile smo ga kroz to žbunje da bi tik prije izlaza pred piramide, zastao i počeo me moliti da ga ostavim samog sa Trishom. Stvarno je bilo bizarno gledati ga kako me moli, dok otvara novčanik i pruža novce. Gleda mene i mene moli za seks sa Trishom, a nju niti pita niti gleda, kao da je ona neka stvar oko koje se cjenkamo.

Trajalo je to navlačenje par minuta, mi uporno odbijajući i govoreći da idemo natrag van, on moleći i izvlačeći sve više novčanica. Na kraju je ipak shvatio da nećemo popustiti pa se ispričao i rekao da možemo dalje prema piramidama.

Ušle smo, okinule par slika i izletjele van bojeći se da taj manijak ne napravi nešto našim biciklima i najviše od svega Onniju. Sve možemo zamijeniti i nabaviti i kupiti ponovno, ali Onni je nezamijenjiv!

Naučile smo da se više nikada ne smijemo naći u situaciji da netko ima moć nad nama. Jedno je kad se boriš protiv «obične» osobe, civila, drugo je kad se boriš protiv službene osobe. Imale smo sreću što nije bio ni loš ni zao, već samo napaljen. Ali da je htio, mogao nam je napraviti mnogo problema. Mogao je reći da nas je uhvatio u neovlaštenom ulasku. Tko bi nam povjerovao? Ipak smo bile tamo gdje ne smijemo, bez ulaznice.

Sa policijskim šovinizmom smo se srele još par puta kad bi prelazile sigurnosne check pointove između provincija ili ulasku/izlasku iz grada, i zbog toga smo policiju počele izbjegavati u velikom luku i muka nam je svaki put kad dolazimo na novi check point.

Na putu do Meride prošle smo kroz mnoga mala sela i gradiće. Sela su prekrasna. S užitkom bi prolazile kroz njih, stale kupiti kruh ili vodu. Jedan od lijepih gradova je Izamal. Ogromna crkva obojena u žuto, zanimljiv park i centar grada i kuglica sladoleda za 3 pesosa (cca 1,20kn)! Neću ni reći koliko kuglica sam pojela :D

Čisto za usporedbu, u Ciudad del Carmen, gradu koji je bogat zbog naftne industrije, tri kuglice sladoleda su 37 pesosa, što je ogromna razlika naspram 15 pesosa u Izamal.

U Meridu smo stigle u nedjelju navečer, odbiciklirajući taj dan 150km. Tamo nas je čekao Luis, prijatelj od mog hosta Gaspara iz Cancuna. Dok smo stajale pred katedralom u centru i čekale da dođe po nas, prilazila nam je hrpa ljudi, slikali su se sa Onnijem, sa nama. Ma svaki put ista priča, ali svaki put se i jednako čudim. Nekad sam ja bila ta koja se slikala sa «slavnim» osobama, tražila autograme, a sad se ljudi žele slikati sa mnom. Nekad imam osjećaj da me gledaju kao da sam neki heroj, ili možda neki vanzemaljac J Ali ja sam kao i oni, kao i svi vi, samo čovjek koji živi svoj život, slijedi neki svoj Put. I dalje imam iste osjećaje, iste strahove, iste «temeljne» snove.

Par dana u Meridi sa Luisom su bili odlični. Puni smijeha i zabave. Ali jadan Luis s nas dvije! Prvi dan je izašao ranije s posla, drugi dan je zakasnio na posao, treći dan je javio na posao da je bolestan J

Merida kao grad nas nije oduševila. Ne znam, možda nam je promaklo nešto, ali tu ljepotu o kojoj «svi» pričaju mi nismo ni našle ni vidjele.

Naučile smo da u Meksiku ponekad treba lagati. Kad god nas okruži hrpa ljudi, bilo djeca bilo odrasli, uvijek nas ispituju tri stvari: odakle idemo, kamo idemo i koliko košta bicikl/pas?

Ponekad treba reći da idemo u nekom drugom pravcu. Npr, išle smo iz Cancuna u Meridu, ali dobro je reći da idemo iz Meride u Cancun. No, samo ako osjećamo da nas to ispituje neka osoba koja nam se ne čini pouzdanom. Navodeći krivi, suprotni smjer, sprječavamo mogućnost da nas netko sačeka na cesti i opljačka.

Na pitanje koliko nešto košta, uvijek odgovaramo da ne znamo jer je to bio poklon. Pas je poklon, bicikl je poklon, ruksak je poklon, sve je poklon. Kako nekome tko živi sa 1000 pesosa (400tinjak kn) reći da smo za bicikl dale 15000 pesosa?

U Meksiku, ako putuješ, znači da imaš novaca. Za njih mi smo bogati turisti. Oni ne vide da i ja živim sa 1000 pesosa i da se mučim sa otplatom kredita i da živim iz dana u dan. Prosječni Meksikanac radi i samo radi, putuje unutar Meksika većinom zbog posla, a ako i ima želju za putovanjem to je većinom u SAD. Većina njih niti nema želju ići van Meksika, a na pitanje da li žele doći u Europu obično govore ne.

Naš odlazak iz Meride je vjerojatno donio olakšanje Luisu J Jadnik se je napokon mogao naspavati i koristiti svoj krevet. Naime, mi smo spavale u njegovom krevetu, a on se jadnik patio na visećoj mreži J

Što je je, Meksikanci su «đentlmeni» J Sasvim im je prirođeno otvarati vrata automobila ženama, ili npr. kod prelaženja preko ceste, stati na onu stranu s koje nailaze automobili čak i ako su dotada hodali sa druge strane. I nije to nešto o čemu svjesno razmišljaju, to je jednostavno automatika i način na koji su odgojeni.

Nakon Meride, sljedeća postaja je bio Ciudad del Carmen, grad u kojem živi Oscar, čovjek koji mi je donirao prikolicu. Do tamo opet 5 dana bicikliranja. Na ovoj dionici smo nastojale ne eksperimentirati previše sa hranom - riža u gorkom narančinom soku, a-a! Cesta nas je opet vodila kroz prekrasna sela i većim dijelom uz obalu.

Dan prije Badnjaka, predvečer, stale smo na jednoj plaži okupati se i kampirati. ( Kao što sam već rekla, noć pada u 18h, pa obično već u 19h spavamo. Jedan dan, dan kad smo krenule iz Meride, spavale smo već u 16h J I nismo se budile do jutra! Dani u Meridi su uzeli danak i nama, ne samo Luisu J )

Taj dan na plaži smo isto zaspale rano, da bi nas oko 21h probudio neki frajer koji je došao do našeg šatora i gnjavio nas. «Jel vam hladno? Gle kako lijepe zvijezde i mjesec.»

Naučile smo da trebamo naučiti proste riječi na španjolskom. Za sada, još uvijek, i Trisha i ja nabadamo sa španjolskim. Ja mogu razumijeti većinu konverzacije, ali kad trebam nešto reći nemam pojma. Trisha je isto tu negdje, možda malo manje razumije, ali zato malo više priča. No ni jedna ni druga ne znamo kako odje.. nekoga i pritom još zvučati ljuto.

Kad smo ipak uspjele izignorirati frajera, otišao je do svog auta i počeo puštati glasnu muziku. Ne znam što je više presudilo, to što je muzika bila glasna ili to što je vrtio hitove poput DJ Bobe, no nakon pola sata nam je puk'o film pa smo počele pakirati stvari i krenule biciklirati i tražiti novo mjesto za spavanje.

Bicikliranje po noći je zapravo bilo posve ugodno. Prazna cesta, ugodno svježe, milina. Biciklirale smo do ponoći, a onda se srušile spavati na drugoj plaži, gdje nas je tik prije 6h ujutro probudio policijski reflektor.

Taj dan nismo baš predaleko stigle, samo do neke sljedeće plaže gdje smo se kupale i drijemale i odmarale. Iako smo znale da nam to ljenčarenje ostavlja više od 100km za sutra kad trebamo stići u Cd del Carmen, nikako se nismo mogle natjerati na bicikliranje.

Ipak, oko 16h smo krenule dalje i opet nastavile biciklirati po noći. Osjećale smo se odmorno nakon cjelodnevnog izležavanja, a i stvarno smo htjele imati što manje km za sljedeći dan.

Buđenje na božićno jutro na plaži, napokon bez ikakvih ometanja, je bio dobrodošao poklon. Veselile smo se i dolasku kod Oscara. Putem smo zamišljale kuću na plaži o kojoj nam je pričao, udobni krevet, topli tuš i pun stol fine božićne hrane.

Ne znam na kojoj temperaturi ste vi proveli Božić, ali mi smo se pržile. Otvorena cesta bez imalo hlada i lagani povjetarac zbog kojeg sam izgorila još više. Na kraju dana sam imala onaj blesavi obris naočala na svojoj faci i izgledala sam ko pečenka, spremna da se posluži na blagdanskom stolu!

Naučile smo, i utvrdile još jednom, da se velika očekivanja ne ispune baš svaki put. Došavši do Oscara dočekao nas je hladni tuš – hladna i ljuta dobrodošlica njegove žene, nema kreveta već pod u nekoj sobi koja im služi kao skladište, nema bogate trpeze, a ni toplog tuša. Bar ne za nas. Sigurna sam da je u toj ogromnoj kući postojala gostinjska soba, ali ne za dvije cure koje su upravo došle provevši prethodnih pet dana biciklirajući.

No nema veze, svejedno smo imale sve što nam treba, pa možda čak i malo više od žene koja je naizgled imala sve, sav sjaj i bogatstvo, ali nije imala ljubav svog muža niti dobrotu u svom srcu, a bome niti naše poštovanje, već samo sažaljenje.

You Live - You Learn

Galerija slika