New York, New York

Ahh New York... Jel normalno ako ti srce brže zakuca kad se sjetiš jednog grada? Kad ti pred očima zatitraju njegove ulice, parkovi, mostovi, neboderi i kvartovski dućani? A tek ljudi u njemu! Oni koje sretneš u podzemnoj željeznici ili rano ujutro na ulici dok još pospani idu na posao ili oni koji cijelu noć pjevaju i plešu na latino glazbu pred tvojom zgradom. Ili brijač koji ti maše iz svoje brijačnice...

U nekom trenutku leta prema JFK aerodromu, stjuardesa je podijelila obrasce koje je potrebno ispuniti za ulazak u SAD. Ja sam jedna od onih koja voli obrasce. Uvijek mi predstavljaju svojevrsni izazov da li ću znati ispuniti sva polja. Na ovom je jedno polje ostalo neispunjeno - adresa boravka u SADu. 

Na aerodromu dva reda. Zapravo jedan red, ogroman red, ispod table Not EU Citizens i nigdje-nikog praznina ispod table US/EU Citizens. Eh, 'bemti onaj osjećaj kad moraš biti luzer i čekati u redu!

- Koja je adresa vašeg boravka u SADu?

- Nažalost, ne znam napamet. Imam ju zapisanu u notesu, ali on je u prtljazi u avionu.

Duga tišina i pogled u mene. 

- Koja je adresa vašeg boravka u SADu?

- Stvarno ne znam. Prvi puta idem  u SAD i nisam se pripremila. Imam zapisano u prtljazi, ali ona je u avionu, ne mogu do nje.

Opet dugi pogled. Pa uzdah.

- Znači, dolazite prvi puta u SAD, i Vi stvarno mislite da ćete proći na imigracijskom šalteru bez adrese?!

Zaključila sam da bi odgovor tipa DA samo još više razljutio ovog službenika. Zato sam ga mudro upitala što mogu napraviti da dođem do adrese. Trebala sam pronaći nekoga od osoblja svog aviona, doći do prtljage, uzeti adresu i vratiti se u red. Zvuči jednostavno, ali ja nisam imala pojma tko je bio u osoblju mog aviona i samim time takav odgovor mi se nije sviđao. Da bih to dala do znanja i službeniku, pogledala sam ga ravno u oči, namrštila se i uzdahnula. Eto, sad smo kvit!

No, imala sam misiju - locirati osoblje svog aviona! Po slobodnoj procjeni, oni su već odavno odlepršali sa aerodroma jer je od slijetanja prošlo više od sat vremena. Zato sam locirala nekog čiču koji je neumorno poput prometnog policajca usmjeravao pristigle putnike u red i u prazninu. Iznijela sam mu svoj problem i rekao  je da pričekam. Strpljivo sam se strovalila na obližnju klupu. Vjerojatno sam izgledala poprilično izgubljeno, jer su me piloti sa susjedne klupe odmah pokušali razveseliti. U čavrljanju sa njim i komentiranju nekog strašno bogatog tipa koji se oženio bivšom ženom svog strašno bogatog najboljeg prijatelja, čekanje je bilo manje mučno. 

Kad se čiča napokon pojavio rekao je da je sve osoblje mog aviona otišlo. Slobodna procjena je postala točna procjena. Bod za mene! Negativni.

Ako ste ikada gledali film Terminal sa Tom Hanksom otprilike znate koje su mi scene proletile pred očima.

Ali u maštanju me prekinuo čiča koji je rekao da će me neki drugi čiča odvesti do prtljage. I tako je i bilo. 

Proveo mi mimo šaltera onog službenika i skoro sam mu viknula So long sucker! da nisam znala kako mi je njegov žig neophodan. 

A moj ruksak se sam jadan vrti i vrti u krug na pokretnoj traci za prtljagu..

Sa adresom na obrascu, evo me opet u redu. Naravno, da bi peh bio potpuniji, taman prije mene je u red stao i cijeli jedan avion ljudi. Prebaci težinu na lijevu nogu. Prebaci težinu na desnu nogu. Lijeva. Desna. Lijeva. Čučni! Aha! Nema monotonije u MOM redu!

Sudbina me ovog puta odlučila odvesti na šalter drugog službenika. Iako sam pripremila cijelu priču, uljepšala ju da ispadnem apsolutno nedužna u cijeloj birokratskoj zavrzlami, on me nije ništa pitao. Lupio je žig i poželio mi dobrodošlicu. Svašta!

Mogla bih još pisati o tome kako mi je trebalo bar pola sata da nađem izlaz iz aerodroma - moj orijentacijski radar je totalno zakazao ili se možda podsvjesno nisam htjela odvojiti od mjesta gdje sam provela nekoliko prekrasnih sati života - no bolje potrošiti slova na ljepša iskustva.

NYC je bio moje prvo surfersko iskustvo. Prvi puta sam ja trebala nečiji kauč. Do tada sam samo davala (kauč).
U velikim gradovima, po mom iskustvu, CS uvijek zakaže. Srećom tu je WS. Preko njega sam došla do Zeva koji me ugostio u svom stanu na Manhattanu. Doduše Upper Manhattanu gdje nema bogataša, samo latino stanovništvo. Meni još bolje! Prozor sobe je gledao na ulicu koja bi svake noći oživjela. Latinosi bi iznijeli kazetofone van, na stepenice pred zgrade, pustili svoju glazbu i plesali do jutra. Viva la vida loca!

Zev je cijelo vrijeme bio u stanu svoje cure u Brooklynu, pa sam stan imala samo za sebe. Skoro. Bila su tu još njegova tri cimera, ali stvarno kao da i nisu. Jednog sam vidjela jednom. Drugog dvaput. Jedino je Matt, treći cimer bio većinom tamo, ali zatvoren u svojoj sobi, pa bi se nekad sreli u kuhinji navečer. Nekad kad bih baš morala ući tamo. Kuhinja je bila okupirana žoharima. Pravim, velikim, sočnim žoharima. Matt je imao hrabrosti tamo kuhati. Ja samo koristiti frižider. Dojam gadi-mi-se-ući-tamo je pojačao dvaput viđeni cimer koji je cijelu kuhinju posipao praškom protiv žohara. Po podu, sudoperu, stolu, prozoru.. Kaže, to je neki za ljude potpuno bezopasni prah. Djeluje samo na žohare. Razara im unutašnjost i skelet. Aha. Sorry frende, vjerovat ću ti na riječ i nikad više se ni ne približiti kuhinji bez maske preko lica i gumenih rukavica.

Možda je Zev bio svjestan da to nisu neki sjajni uvjeti, pa se pokušao iskupiti na drugi način. Recimo, dopustio mi je da budem tamo čak 10 dana. A znate da je svakog gosta tri dana dosta. Plus, dao mi je bicikl na korištenje i svoj Macbook! E to se već cijeni. Rekao je i da ima pušku u ormaru. Za lov. I da će od jeseni početi samostalno loviti na sjeveru države New York. Bojao se da će me uplašiti tim priznanjem, ali umirila sam ga rekavši da sam i ja imala pištolj. Dok ga nisam prodala i za te pare kupila Onnija. Najbolja investicija ikada!
Čak sam kasnije, u jesen, provjerila da li je išao loviti, i kaže da je, ali da nije ništa ulovio. Ispostavilo se da je teže nego što je mislio. Eh moj Zev..

A ulice New Yorka su me opčinile. Satima sam hodala i otkrivala. Nisam imala nikakav vodič, niti sam ikada proguglala što treba pogledati. To nije moj stil. Ja samo dođem i prepustim se da me grad sam vodi. Da mi sam pokaže najbolje od sebe.
Zaključak:

• Times Square - ne volem. Gužva, ogromne reklame, gužva. 
• Empire State Building - ne volem. Gužva, skupo, gužva, skupo.
• Sve ostalo - voleeeeem!

Ne znam da li su ljudi u NYC inače susretljivi ili su bili samo tada i samo prema meni, ali toliko osmijeha, pozdrava i mahanja još nisam bila doživjela. 

Crnci (koristeći ovaj izraz nipošto ne želim diskriminirati) su me o-bo-ža-va-li! Kaže frend, to je zbog moje velike guzice. E pa hvala ti frende, hvala! Osveta se servira hladna i kad se najmanje očekuje. 

Jedan dan provela sam sa Geoffom. Stariji gospodin, upravitelj kazališta i WSovac. Taj dan se održavala biciklijada u gradu i za promet su bile zatvorene ulice u centru, od Central Parka do južnog Manhattana. Prošli smo taj dio i na kraju se ukrcali na ferry koji vozi na Governers Island. Nekada vojna baza, a danas sve pretvoreno u muzeje i odmaralište. Ležali smo na travi, jeli kobasice i pričali, kako to već biva, o životu.

Stvarno, da li je normalno da ti srce bude toliko ogromno dok pišeš o jednom gradu? Deset dana New Yorka, definitivno premalo, ali morala sam dalje. Neke južne obale su me zvale, valovi floridskih plaža su šaputali moje ime i žohari su se opasno približavali izlazu iz kuhinje. 

A put koji mi uskoro predstoji.. O njemu znam samo dvije stvari. 

Prva - znam od kuda krećem. Druga - znam gdje ga želim završiti. 
New York - vidimo se 2015.!