-Kamo ti ideš?
-U Zagreb.
-S autom?
-Ne, s biciklom.
-A cucak?
-I on.
-Ideš s autom?
-Ne, deda, s biciklom.
-Pa kamo ćeš s njim?
-U prikolicu.
-Ma, ne znam ja kak ti to misliš...
I dok je deda odmahivao glavom, moram priznati da ni je nisam znala kak ja to mislim.
Krenuli smo prvo malo hodajući, da Onni obavi svoje njuškanje, a onda hop u prikolicu i on the main road.
Spuštanje prema Duga Resi je prošlo ok i na putu prema Karlovcu, taman kod Onnijevog prvog pokušaja da iskoči iz prikolice, začula sam bratićev glas sa druge strane ceste.
-Snježo, di ćeš?
-Hej Marijo, u Zagreb!
-Pa što nije to malo daleko?
-Ma nije, doći ću još danas.
Mala je to sredina, svi odmahuju glavom, misle si tko zna što. Da bi sa 28 godina trebala imati već barem dvoje djece je sigurno jedna od misli. Whatever, kao da su hrvati ikada išta prihvatili bez odmahivanja glavom, čast iznimkama.
U Karlovcu, pauza na Korani. Prva asocijacija mi je uvijek, i baš uvijek - Dani piva. Karlovac je grad na četiri rijeke - Kupa, Korana, Mrežnica i moja voljena Dobra. A u mjesecu rujnu, kažu lokalni, poteče peta rijeka - rijeka Piva.
Negdje u primozgu mi zvoni i da je tu blizu moja srednja škola, ali koliko god se trudila, ta sjećanja nikako ne mogu svrstati pod sretna.
Nakom dobrih 45 minuta odmora i izležavanja, idemo na staru Karlovačku. Napokon otvorena cesta, Onni je nagnuo glavu, gleda cestu, jezik vani. Ja si mogu dati oduška i voziti brzo, 10km/h, ideeeeš miškooo! :D
Ali zadovoljna sam lakoćom kojom bicikliram. Ne osjećam teret Onnijevih 35kg, hmm, mora da je malo smršavio..
U sat vremena koliko nam je trebalo do Jaske, Onni je protestirao i lajanjem i cviljenjem i konstantnim okretanjem u prikolici. Jadničak mali, sigurno si je mislio - vidi sve ovo okolo što bih mogao zapišati, a ja sam tu u ovom kavezu. Oh well, nadoknadio je sve u Jaski. Imat će jaskanski psi što njušiti ovaj tjedan.
Nakon novog 45-minutnog odmora, Onni još uvijek želi ući u prikolicu. Evo stvarno ne znam da li sam ga tako dobro izdresirala (malo vjerojatno) ili mu se ipak sviđa vožnja u njoj (malo vjerojatno). Čudan pas.
E sad, naravno, pojavila su se neka brdašca na cesti. Klinča selo. Sjećam se vremana kada bih ih prošla u tipa 12-oj brzini, a sad, gledam lijevi mjenjač, pa desni, i bome, moram priznati, u 3-oj. But on the other hand, prošla sam ih i ovaj put, a teret prikolice stvarno nije tako strašan. Bar ne sada dok ovo pišem zašuškana u krevetu.
I onda evo mene u selu Ježdovec. Želim zahvaliti Hrvatskim cestama i njihovim radovima i obilaznim rutama što su mi pružili priliku upoznati ovo malo mjesto/selo koje inače nije na direktnoj ruti Ka-Zg i naravno da mi nikada ne bi palo na pamet stupiti tamo biciklom i Onnijevom šapom.
Dok me boli guzica od malo dužeg bicikliranja nakon još malo dužeg perioda nebicikliranja, ulazim u Lučko. Sad već baratam svime ko velika. A osjećam i veliku glad.
Taj dio rješava Alan, čovjek koji u mojim godinama još studira i koji zna kako dobiti sve borbe sa birokracijom Sveučilišta. Da ne pomislite odmah kako je obični zgubidan, ne, ne - čovjek ima diplomu FER- a v žepu i sad se još obrazuje na drugom faksu. I zahvaljujući tome, parkiram u Studentskom domu na Savi i kroz okuse studentske menze, prisjećam se i svojih studentskih dana. E oni su mi već u boljem sjećanju od srednje škole, ali nažalost, ni ti dani nisu baš slavno završili. Ne mo'š ti danas s MUP-om na zelenu granu. Nikako.
Sve u svemu, tri i pol sata čiste vožnje, sat i pol odmora. Tri i pol sata govorenja: Onni, ne, ne, sjedni, sjedni, lezi, ne van, ne van, sjedni, bravo, bravo. Sat i pol odmora.
Naučene stvari : kupiti retrovizor - obavezno. Konstantno okretanje što Onni radi iza - živcira. Radije ću mu namigivati iz ogledala.
I razbila sam svoju dugogodišnju zabludu - ako na tabli piše AS Jurković, to ne znači da gospon Jurković misli kak je on faca i pravi as, nego je to auto servis. Eto, sigurno sam bila plava kad sam bila mala. Provjerit ću u obiteljskim albumima.. Obavezno.
Nema komentara:
Objavi komentar