- Snježana, možeš doći malo u ured kad završiš poziv?
Samo sam kimnula glavom. Naravno, znala sam što slijedi. TAJ poziv se ne može pogrešno protumačiti.
Kad sam zatvorila vrata ureda, počeo je monolog koji sam pokušala što prije prekinuti. Stvarno mi se nije slušala lažna suosjećajnost. Ali nije se dao smesti.
Ne znam kako to inače zvuči, to mi je bio prvi otkaz u životu, ali zvučalo je baš bezveze.
- Sve sam pitao o tebi, i svi su imali samo najbolje riječi, ali nekome moram dati otkaz. A tebe najmanje poznajem. I u 6. mjesecu ideš na put. Ne bi bilo fer da sad nekome drugome dam otkaz, a onda i ti odeš, pa ostanem bez dvoje ljudi.
Čovjek je imao apsolutno pravo. Najbolja odluka koju je mogao donijeti. Realna, poslovna, ekonomična. Ali ljudska, pravedna?
Da, srce je primilo sitni ubod nepravde, tiho mi se požalilo i stegnulo se. Mozak je prevrtio sav trud koji sam uložila u taj posao, moje promaknuće sa jednog odjela na ovaj, radne statistike koje su uvijek bile među vodećima, samo 3 dana bolovanja u 2 i pol godine..
A onda je lice nabacilo osmijeh od uha do uha i usta su rekla: Ma sve ok, nema beda, dobro si odlučio, barem ću imati vremena pripremiti se za put.
Yeah right.
Nema komentara:
Objavi komentar